Prošli tjedan održana je još jedna redovna sjednica Općinskog vijeća Brela. Sjednica je završila, vijećnici su se razišli, odluke su donesene, a većina Brejana ponovno je ostala s vrlo malo informacija o tome što se tamo stvarno događalo. Što je bilo na dnevnom redu, tko je što predlagao, kakva su pitanja postavljena, što je odgovorila vlast, što je tražila oporba, kako se o pojedinim problemima raspravljalo i kako se na kraju glasovalo, sve su to informacije do kojih građanin ne bi trebao dolaziti preko poznanika, naknadnog prepričavanja ili nekoliko rečenica objavljenih danima poslije.
Općinsko vijeće nije usputni sastanak. To je predstavničko tijelo u kojem se odlučuje o Brelima, prostoru, prometu, komunalnim pitanjima, proračunu, infrastrukturi, javnim površinama i razvoju mjesta. Upravo zato nevjerojatno zvuči da o sjednici takvog tijela često znamo manje nego o mnogo manje važnim događajima u mjestu.
Problem nije samo u tome postoji li tonska snimka sjednice. Problem je mnogo širi. Premalo se zna prije sjednice, premalo nakon nje, a između dvije sjednice često se gotovo i ne osjeti politički život Općinskog vijeća.
Brejani se o radu vijećnika koje smo mi izabrali ne bi smjeli informirati po sistemu „čula-kazala“. Ne može normalan način informiranja biti da poslije sjednice tražimo nekoga tko je bio unutra i pitamo što se dogodilo, da se po mjestu prenosi što je navodno netko rekao ili da čekamo hoće li nakon nekoliko dana netko iz vlasti ili oporbe objaviti nekoliko natuknica.
Moramo biti korektni i reći da Mijo Gudelj iz jedine oporbene liste Zajedno za Brela nakon pojedinih sjednica na stranici njihove liste ipak objavi osnovne informacije o tome što se događalo. Kada drugih lako dostupnih informacija nema dovoljno, to je korisno i to treba priznati. Ali ni to ne može biti sustav. Građani ne smiju o radu svojega Općinskog vijeća ovisiti o dobroj volji jednoga vijećnika ili jedne političke liste.
I najbolji sažetak ostaje samo sažetak. Jedna će tema dobiti više prostora, druga manje, nešto možda uopće neće biti spomenuto. Javnosti zato treba mnogo potpuniji uvid u ono što se na sjednici stvarno dogodilo.
A pravila su prilično jasna. Poslovnik Općinskog vijeća Brela kaže da su sjednice javne, da ih mogu pratiti građani i predstavnici medija, da se sjednice mogu tonski snimati te da se javnost o radu Vijeća obavještava putem sredstava javnog priopćavanja, oglasne ploče i općinske web-stranice. Općina Brela – web stranica općine
Povjerenik za informiranje još je jasniji kada govori o tome što stvarna javnost sjednice znači. Javnost treba pravodobno znati dnevni red, vrijeme održavanja sjednice, način rada i mogućnost neposrednog prisustvovanja. Povjerenik posebno upozorava da se te informacije trebaju objavljivati unaprijed, proaktivno, a ne tek retroaktivno kada je sjednica već završila. Pristup Info
Dakle, nije dovoljno da negdje piše kako je sjednica javna. Ako stanovnik Brela ne zna koje su uopće bile teme i nema na raspolaganju načine da prati što se na sjednici događalo, onda javnost rada Vijeća za njega ostaje samo na papiru.
A onda dolazimo do političkog dijela priče.
Za vladajuću većinu ovakav način rada nije nikakav problem. Naprotiv, za poziciju je to normalno i poželjno. Ima većinu, redovne sjednice se održavaju, odluke koje su potrebne prolaze i sustav funkcionira. Vlasti dodatne sjednice nisu potrebne da bi upravljala Općinom, niti joj je politički potrebno da sama sebi stalno otvara dodatne teme, dodatna pitanja i dodatne rasprave.
Zašto bi vlast sama sebi stvarala još jednu političku pozornicu na kojoj će odgovarati na pitanja ako za to nema potrebe? Zašto bi sama tražila dodatnu sjednicu o problemu koji može pričekati? Vlasti je prirodno da joj odgovara ritam koji može kontrolirati.
I kod vijećnika vladajuće većine upravo se zato otvara drugo pitanje. Svi znamo kako takav sustav često izgleda. Vijećnici s liste vlasti ostavljaju dojam nezainteresiranosti: dođu na sjednicu, sjednu i čekaju kada treba podignuti ruku. Tu i tamo možda nešto i kažu, čak i predlože, ali ostaje dojam da je njihova osnovna funkcija biti statisti i broj na Vijeću.
To podsjeća na stari partijski sistem iz bivših vremena, kada se odluka donosila unutar strukture, a na članovima je bilo da je disciplinirano provedu. Taj način razmišljanja nije nestao nestankom komunizma. Kritika snažne stranačke discipline danas se redovito upućuje i HDZ-u pod Andrejem Plenkovićem, a takav obrazac lako se preslikava i na lokalne razine. U takvom modelu od vijećnika vladajuće stranke često se prije svega očekuje da bude sigurna ruka većine, a puno manje da bude korektiv vlastite vlasti.
Upravo bi zato potpuna slika i predodžba o onome što se događa na sjednicama, barem kroz tekstualni prikaz, bila najbolji odgovor na sve takve dojmove. Neka građani imaju uvid u to tko govori, tko pita, tko predlaže, tko poznaje materijal, tko se usudi imati drukčiji stav i tko je spreman propitati čak i prijedlog koji dolazi iz njegove vlastite političke strane. A neka se vidi i tko uglavnom sjedi i podigne ruku kada dođe vrijeme za glasovanje.
Ali upravo zato narod od oporbe očekuje nešto sasvim drugo.
Oporba nije tu da bude druga skupina ljudi koja će sjediti u istoj prostoriji i čekati da sjednica završi. Oporba je tu da se čuje, da pita ono što vlast možda ne želi čuti, da otvara ono što vlast nema potrebu sama otvoriti i da bude glas ljudi koji nemaju svoj stol u vijećnici, ali imaju probleme, pitanja i očekivanja.
Od oporbe se očekuju savjest, integritet i hrabrost. Oni ne moraju biti ničiji poslušnici. Nitko im ne mora određivati kada će podignuti ruku, koje će pitanje postaviti i koliko će daleko gurati neku temu. Upravo je to njihova najveća politička vrijednost i upravo se zato od njih očekuje više.
Oporba je pri sastavljanju svoje liste inzistirala na fakultetski obrazovanim i stručnim ljudima, želeći pokazati da se lokalnoj politici može pristupiti ozbiljnije, kvalitetnije i profesionalnije. To je samo po sebi pohvalno, posebno ako se znanje, struka i obrazovanje kasnije doista koriste kroz konkretan politički rad, prijedloge, inicijative i rješavanje problema građana.
Međutim, nakon više od godinu dana rada sve se jasnije vidi da fakultetsko obrazovanje samo po sebi nije dovoljna referenca za kvalitetan politički angažman. Diploma može donijeti znanje i stručnost, ali ne donosi automatski upornost, inicijativu, političku energiju, želju za otvaranjem neugodnih tema niti spremnost da se neko pitanje gura sve dok se ne dobije odgovor ili konkretan rezultat.
Upravo se sada vidi da toj kombinaciji nedostaje ono od čega su pri sastavljanju liste zazirali — barem jedna osoba izrazito aktivistički i operativno nastrojena, netko tko će stalno otvarati teme, tražiti da se pojedini problem obradi do kraja, inzistirati na odgovorima i biti uporan onda kada institucije ili politička većina pokušavaju temu jednostavno ostaviti po strani.
Takva osoba ne bi bila zamjena za obrazovane i stručne ljude, nego upravo njihova nadopuna. Znanje i stručnost s jedne strane, a upornost, aktivizam i operativnost s druge mogli su biti vrlo snažna kombinacija. Ono što se možda pri sastavljanju liste doživljavalo kao mogući uteg danas se, nakon više od godinu dana, pokazuje upravo kao element koji toj političkoj skupini nedostaje da bi se sav taj obrazovni i stručni kapital snažnije pretvorio u vidljiv i konkretan rad.
Ako se već svjesno išlo tim putem i ako se fakultetsko obrazovanje guralo kao važan kriterij pri slaganju liste, onda se danas nameće vrlo jednostavno pitanje: gdje se vidi rezultat tog obrazovnog kapitala?
Zašto se znanje, stručnost i kompetencije koje su se toliko naglašavale ne koriste snažnije u korist građana? Zašto nema više konkretnih prijedloga, novih inicijativa, inovativnih rješenja i odluka koje bi upravo iz tog znanja trebale proizaći? Zašto se ne traže dodatne ili izvanredne sjednice kada postoje teme koje to zaslužuju? Zašto se tim stručnim kapitalom ne nameću teme vlasti, ne predlažu kvalitetnija rješenja i ne otvaraju pitanja koja bi mogla poboljšati život u Brelima?
Jer fakultetsko obrazovanje samo po sebi ne donosi ambiciju. Ne donosi strast, upornost, političku energiju ni želju da se nešto promijeni. Diploma može dati znanje, širinu i stručnost, ali tek inicijativa pokazuje postoji li stvarna volja da se to znanje stavi u službu građana.
Ako je obrazovanje bilo jedan od glavnih kriterija prema kojem se biralo ljude, onda je potpuno legitimno očekivati da upravo obrazovanje danas bude vidljivo kroz kvalitetu prijedloga, argumentaciju, inicijative i nova rješenja. U protivnom ostaje otvoreno pitanje je li se previše gledalo tko ima diplomu, a premalo tko ima energiju, ambiciju, strast i potrebu da nešto doista pokrene.
Općinsko vijeće nije fakultetski seminar. Građani ne trebaju samo ljude koji znaju dobro analizirati problem. Trebaju i ljude koji ga znaju otvoriti, nametnuti, gurati i pokušati pomaknuti s mrtve točke.
Ako se upravo takav profil svjesno odbacivao zato što nije imao fakultetsku diplomu, danas se može postaviti pitanje nije li se odbacivala upravo ona vrsta aktivizma i operativnosti koja oporbi sada može najviše koristiti.
Ali ovdje treba biti vrlo pošten prema oporbi.
Ne možemo danas reći da je oporba nešto loše radila na sjednicama. Sasvim je moguće, i sigurno se trude, da postavljaju pitanja, raspravljaju, traže odgovore, upozoravaju na probleme i pokušavaju otvoriti teme. Problem je upravo u tome što mi to uglavnom ne vidimo i ne znamo.
Ako oporbeni vijećnik na jednoj sjednici postavi deset odličnih pitanja, a javnost za njih nikada ne sazna, za građanina kao da tih deset pitanja gotovo nije ni postavljeno. Ako vlast na njih daje ozbiljne odgovore, a odgovori ostanu unutar vijećnice, ni vlast od toga nema korist pred javnošću. Ako se vodi kvalitetna rasprava između vlasti i oporbe, a nakon sjednice ostanu samo dvije ili tri natuknice i nekoliko prepričavanja po mjestu, tada nitko izvan vijećnice nema dovoljno informacija da pošteno procijeni bilo koju stranu.
Upravo zato ova kritika oporbi ne treba biti udarac.
Neka im bude vjetar u leđa.
Jer vlast već ima ono što joj treba. Ima većinu, ima redovne sjednice i može donositi odluke. Za poziciju je takav sustav normalan i poželjan. Dodatne sjednice njoj nisu potrebne. Dodatna politička pitanja nisu joj potrebna. Dodatno otvaranje problema nije joj potrebno.
Oporbi jest.
Ona mora stvarati politički prostor koji vlast sama nema nikakav razlog stvarati.
Brela problema nemaju samo onda kada dođe redovna sjednica. Promet, parking, gradnja, prostor, komunalni problemi, infrastruktura, otpad, plaže, javne površine i druga pitanja ne nastaju po rasporedu Općinskog vijeća.
Ako se problemi gomilaju, onda se ne može uvijek čekati sljedeća redovna sjednica.
Oporba mora svoju priču gurati do kraja. Ako nešto smatra ozbiljnim problemom, neka ga pokuša dovesti pred Vijeće. Ako smatra da je potrebna posebna sjednica, neka je pokuša tražiti. Ako joj se nešto odbije, neka ljudima pokaže što je tražila i kakav je odgovor dobila. Ako treba istu temu otvoriti ponovno, neka je otvori ponovno.
Jer politički pritisak nije jednom postaviti pitanje i odustati.
Ako treba jednom, neka bude jednom. Ako treba dva puta, neka bude dva puta. Ako treba pet puta, neka bude pet.
Oporba koja samo čeka dnevni red koji će joj dostaviti vlast prepušta upravo vlasti da određuje gotovo cijeli ritam lokalne politike. A to je za vlast, naravno, idealna situacija.
Jednako vrijedi i za pitanje tonskog snimanja sjednica. Ako oporba smatra da joj se snimanje ne dopušta, onda priča ne bi smjela završiti na rečenici „ne daju nam“. Upravo tu bi trebala pokazati upornost i inzistirati da se to pitanje riješi do kraja, prije svega zbog prava građana da budu informirani o tome što se na sjednicama govori, koje se teme otvaraju i kakve stavove zastupaju njihovi vijećnici.
Ako je potrebno, to pitanje treba službeno otvoriti na Vijeću, tražiti jasno tumačenje pravila i donošenje nedvosmislene odluke. Ako se problem ne može riješiti na redovnoj sjednici, može se tražiti da se o njemu raspravlja na posebno sazvanoj sjednici, a ako vijećnici smatraju da im se neko pravo propisano poslovnikom onemogućuje, mogu se obratiti i nadležnim tijelima i povjerenstvima te zatražiti službeno očitovanje. Nije dovoljno jednom pitati i nakon negativnog odgovora odustati ako se smatra da je riječ o pitanju važnom za transparentnost rada Vijeća.
Pritom odgovornost nije samo na oporbi. Općina bi i sama trebala puno kvalitetnije informirati građane o sadržaju sjednica. Objavljivanje službenih akata, dnevnog reda i donesenih odluka jest važno, ali građanima ne govori dovoljno o tome kako je rasprava izgledala, tko je koje pitanje postavio, što je predloženo, kakvi su odgovori dobiveni i što su pojedini vijećnici o važnim temama govorili.
Zato bi građanima trebalo omogućiti znatno potpuniji uvid u rad Vijeća – bilo kroz tonske zapise, zapisnike koji detaljnije prenose raspravu, prijepise sjednica ili neki drugi javno dostupan oblik informiranja. Ako se oko toga vlast i oporba ne slažu, upravo je njihova odgovornost da to pitanje napokon raščiste i jasno utvrde što se može, što se ne može i na koji će način građani ubuduće biti informirani.
Mi vijećnike nismo birali samo za izborni dan. Birali smo ih za cijeli mandat. Birali smo ih da raspravljaju, predlažu, pitaju, kontroliraju, odgovaraju i djeluju.
Ako vijećnik vlasti ima dobar prijedlog, želimo znati za njega. Ako oporbeni vijećnik postavi dobro pitanje, želimo znati što je pitao i što mu je odgovoreno. Ako se oko neke teme vodi ozbiljna rasprava, želimo čuti argumente jednih i drugih. Ako netko ozbiljno radi, neka se to vidi. Ako netko ne radi, neka se vidi i to.
I upravo tu dolazimo do možda najvažnijeg zaključka.
Oporbu za sada ne možemo proglasiti lošom niti tvrditi da na sjednicama ništa ne radi. Vrlo je moguće da se ljudi trude, da postavljaju pitanja i da puno više rade nego što javnost može vidjeti. Možda vode kvalitetne rasprave. Možda otvaraju dobre teme. Možda inzistiraju na odgovorima.
Ali mi to ne znamo.
I upravo je to problem.
Ne znamo dovoljno ni da bismo pošteno ocijenili vlast, ni da bismo pošteno ocijenili oporbu.
Znamo da je sjednica održana. Znamo da su unutra sjedili ljudi koje smo mi izabrali. Znamo da se raspravljalo i odlučivalo o Brelima. Nakon toga dobijemo poneku informaciju, poneku natuknicu i ponešto što se prepričava po mjestu.
A ono najvažnije ostaje iza vrata vijećnice.
Zato sjednice Općinskog vijeća Brela za većinu nas, nažalost, i dalje ostaju gotovo fantomske sjednice.
Održale su se.
Znamo da postoje.
Ali Brejani nakon njih ponovno ostaju s istim pitanjem:
što se tamo zapravo dogodilo?