Kako je biskup Nikola Bijanković zadužio Brela

Tri stoljeća prije nego što će Brela postati poznato turističko mjesto, makarski biskup Nikola Bijanković pokrenuo je u Solinama obrazovnu ustanovu, podigao crkvu Gospe od Pobjede i pronašao mir uz more, pod borom koji su Breljani prozvali njegovim imenom.

Nikola Bijanković rođen je u Splitu 15. kolovoza 1645. Za makarskog biskupa izabran je 1695., a u Makarsku je došao krajem 1699. godine. Obilazio je svoju prostranu biskupiju, brinuo se za vjerski život i obrazovanje te pomagao ljudima u nevolji. Među mjestima u kojima je ostavio dubok trag bila su i Brela.

Breljani su živjeli od poljoprivrede, maslinarstva, vinogradarstva, ribarstva i ovčarstva. Život je bio skroman i težak; većina ljudi nije bila dobrostojeća kao mnogi danas. Obitelji su ovisile o urodu, stadu i onome što su svojim radom uspjele osigurati. Bijanković je u toj zajednici prepoznao koliko su važni obrazovanje, vjera i konkretna pomoć ljudima.

Dolazeći u Brela, biskup je zastajao u Solinama i gledao more pred sobom. Volio je sjediti uz more, pod krošnjom bora, i moliti tražeći mir. Breljani su taj bor zvali Bijankovićev bor. Iza njega se uzdizalo Biokovo, a pred njim se pružala obala mjesta koje je, mnogo prije razvoja turizma, prepoznao kao kraj posebne ljepote i vrijednosti.

Godine 1710. Bijanković je u Solinama pokrenuo Oratorij Filipina, odgojno-obrazovnu ustanovu u kojoj se stjecalo osnovno, srednje i visoko obrazovanje. U njoj su se pripremali i budući svećenici, kojih je biskupiji nedostajalo. Oratorij je djelovao do 1853. godine, a njegov se početak pamti kao početak školstva u Brelima. Biskup je tako omogućio pristup znanju u mjestu čiji su se stanovnici ponajprije borili za svakodnevnu egzistenciju.

Pet godina poslije dao je sagraditi crkvu Gospe od Pobjede, današnju crkvu Gospe od Karmela. Podignuta je 1715. godine kao zavjetna zahvala nakon obrane Sinja od osmanske vojske. Crkva je postala važno mjesto molitve i okupljanja Breljana. Prema crkvenim zapisima, pred njezinim oltarom pokopana je Bijankovićeva utroba, dok je njegovo tijelo pokopano u katedrali sv. Marka u Makarskoj.

Bijankovićev bor bio je stariji od tristo godina i rastao je iz kamena. Uništen je 1983., ali uspomena na njega ostala je živa: na istome je mjestu posađen novi bor, a 2015. uz crkvu je postavljen i biskupov spomenik.

Bijankovićeva briga za ljude nije se zaustavljala u Brelima. U vrijeme gladi 1724. založio je svoju srebrninu, uključujući dva vlastita kaleža, kako bi nabavio žito za stanovništvo. Umro je u Makarskoj 10. kolovoza 1730., a u predaji Makarskog primorja ostao je poznat kao „blaženi Bijanković“.

Do smrti u Makarskoj Bijanković je već postao dio breljanske povijesti. Ne znamo koliko je dugo boravio u Brelima, ali ondje je ostavio obrazovnu ustanovu, zavjetnu crkvu i uspomenu na molitvu pod borom uz more. Njegova je utroba pokopana pred oltarom crkve koju je dao sagraditi, pa je tako i nakon smrti ostao trajno povezan s Brelima. Mnogo prije nego što će turizam promijeniti život mjesta, Bijanković je prepoznao vrijednost Brela — njihova krajolika i ljudi koji su ga zvali svojim domom.

Možda je upravo blagoslov koji je Bijanković ostavio Brelima pridonio tome da su danas postala mjesto obilja.

Izvori za uredničku provjeru: Hrvatska enciklopedija – biografija i smrt Nikole Bijankovića; povijest školstva u Brelima; crkva Gospe od Karmela; Bijankovićev bor; zapis o njegovu pokopu u Solinama.

\n