Priča o breljanskim hotelima nije priča koja počinje Jakom Andabakom niti Mohamedom Alabbarom. Počinje desetljećima ranije, u vremenu kada su se Brela iz malog dalmatinskog mjesta pretvarala u jednu od najpoznatijih turističkih destinacija na Jadranu i kada je hotelski sustav rastao zajedno s mjestom, a ne mimo njega.
Maestral, Berulia, Marina i Soline nisu bili samo hoteli. Bili su gospodarska kičma mjesta. Mladi Breljani ulazili su u hotelski sustav gotovo iz školskih klupa, učili zanat uz starije kolege, zasnivali obitelji i nerijetko nakon trideset ili četrdeset godina iz istih hotela odlazili u mirovinu. Hotelska kuhinja, recepcija, restoran, održavanje, računovodstvo i uprava stvarali su čitave generacije stručnih ljudi.
Bio je to jedan drukčiji odnos hotela i mjesta. Hotel nije bio samo poslovna jedinica neke velike kompanije. Bio je dio društvenog života Brela.
Zato se priča o privatizaciji HTP-a Brela ne može svesti samo na promjenu vlasničkog lista.
Državna revizija utvrdila je da pretvorba HTP-a Brela nije u cijelosti provedena u skladu sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. U postupku procjene pojavila su se pitanja vezana uz obveze, kredite i vrijednost samoga društva. Revizija je utvrdila i da su određene kreditne obveze utjecale na smanjenje procijenjene vrijednosti poduzeća.
To je činjenica koja zahtijeva ozbiljno pitanje: je li vrijednost sustava koji su gradile generacije Breljana u privatizaciju ušla u položaju koji je pogodovao budućim kupcima više nego ljudima koji su taj sustav stvarali?
Sve se to događalo početkom devedesetih, u razdoblju koje je za Hrvatsku bilo dramatično iz sasvim drugih razloga. Dok su mladići iz Brela, Makarskog primorja i cijele Hrvatske odlazili na ratišta, istodobno se mijenjala vlasnička struktura velikog dijela hrvatskog gospodarstva.
Jedni su branili državu, a iza njih se mijenjala vlasnička slika poduzeća koja su gradile generacije njihovih roditelja.
No ne bi bilo pošteno sve svaliti samo na državu ili Zagreb. HTP Brela imao je svoje rukovodstvo, direktore, financijske službe, stručne kadrove i ljude koji su vrlo dobro znali u kakvom je stanju poduzeće. Zato lokalna povijest privatizacije ne može biti ispričana kao priča u kojoj su domaći ljudi bili samo nevini promatrači.
Ne treba nikome bez dokaza pripisivati kriminalnu odgovornost. Ali upravljačka i politička odgovornost legitimno je pitanje. Netko je donosio poslovne odluke, netko je pripremao bilance, netko je pregovarao s bankama, netko je poznavao financijsko stanje, a netko je znao da sustav koji vrijedi golemo bogatstvo ulazi u potpuno novo razdoblje.
Upravo tada počinje i postupno udaljavanje hotela od lokalne zajednice. Nekadašnji sustav u kojem je hotel bio gotovo organski dio Brela sve više ustupa mjesto korporativnom modelu. Hotelske zgrade ostale su u Brelima, more i plaže ostali su u Brelima, ime Brela nastavilo se prodavati turistima diljem Europe, ali se mjesto stvarnog odlučivanja sve više udaljavalo od samih Brela.
Dolaskom Jake Andabaka započelo je novo razdoblje. Hoteli su obnavljani, podizane su kategorije i ulagano je u turistički proizvod. To ne treba negirati. Berulia, Soline, Maestral i drugi objekti dobili su novu tržišnu vrijednost i novu razinu ponude.
Ali paralelno je nestajala stara veza hotela i mjesta.
Vlasnik je gledao profitabilnost cijelog sustava. Lokalna zajednica trebala je gledati vlastiti interes.
Upravo tu dolazimo do velikog propusta gotovo svih lokalnih vlasti u Brelima.
Teško je pronaći razdoblje u kojem je Općina iz činjenice da se na njezinu najvrjednijem obalnom prostoru nalazi veliki hotelski sustav izborila trajni razvojni model koji bi Brelima ostavio značajno više od zakonskih davanja, turističke potrošnje i povremenih dogovora s investitorom.
Mijenjale su se lokalne vlasti, mijenjali su se načelnici i političke opcije, ali temeljni odnos uglavnom je ostajao isti. Privatni kapital povećavao je vrijednost svojih hotela i nekretnina, dok je lokalna zajednica rijetko uspijevala taj rast kapitalizirati u dugoročnu korist za svoje stanovnike.
Postojali su i otvoreni sukobi. Posebno je u lokalnoj memoriji ostala epizoda iz vremena načelnika Ivice Carevića, kada je zbog spora s Hotelima Brela ograničen promet dostavnim i drugim vozilima prema hotelskoj zoni. Carević je tada pokazao da se lokalna vlast može suprotstaviti i moćnom hotelskom vlasniku Jaki Andabaku. U tom slučaju mu se, bez obzira na kasniji rasplet, doista treba skinuti kapa: stao je iza interesa Općine i nije uzmaknuo čim je s druge strane bio veliki kapital. Spor se odnosio i na plaćanje korištenja javnih površina, parkinga te troškova vezanih uz vatrogasno dežurstvo i zaštitu prostora. Na kraju su se dvije strane ipak uspjele dogovoriti i sukob je završen kompromisom.
Pitanje je, međutim, ostalo isto: što su od svega toga dugoročno dobila Brela i dobili Breljani?
Ne mnogo.
Hotel je nastavio poslovati. Vlasnik je nastavio razvijati kompaniju. Općina je nastavila funkcionirati. Ali nije stvoren model po kojem bi lokalna zajednica iz povećanja vrijednosti hotelske imovine dobila proporcionalno veći razvojni benefit.
Nisu stvoreni veliki stanarski programi za mlade, ozbiljni fondovi za lokalnu zajednicu, dugoročni programi stipendiranja hotelskih kadrova niti sustav kojim bi se barem dio vrijednosti ostvarene korištenjem jednog od najvrjednijih dijelova hrvatske obale trajno vraćao ljudima koji tu žive.
Potom je došla 2021. godina i još veći kapital.
Kontrolni paket Sunce hotela preuzeo je Eagle Hills Zagreb Real Estate. Službena dokumentacija o preuzimanju pokazuje vlasnički lanac preko Eagle Hills Croatia Properties i društva Jaona Investment, pri čemu Mohamed Alabbar neposredno drži 99 posto društva Jaona Investment i preko njega kontrolira cijelu strukturu. Dakle, prema javno dostupnim dokumentima krajnji kontrolni vlasnik nije skriven: vodi do Mohameda Alabbara i njegovih društava registriranih u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Ali Alabbar nije investitor bez političkog konteksta.
Njegov najveći i politički najpoznatiji projekt u ovom dijelu Europe jest Beograd na vodi, projekt pokrenut u bliskoj suradnji s vlastima Republike Srbije. Još 2014. Aleksandar Vučić i Mohamed Alabbar zajedno su predstavljali projekt, a 2015. Vučić i Alabbar zajedno su položili kamen temeljac. Srpska vlada taj je projekt otvoreno promovirala kao projekt od nacionalnog značaja.
Njihov odnos nije bio tek slučajan susret investitora i jednog državnog dužnosnika. Vučić je tijekom godina osobno i javno snažno stajao iza projekta, obilazio gradilište i promovirao Beograd na vodi kao jedan od ključnih razvojnih projekata Srbije. Alabbar je, s druge strane, javno zahvaljivao Vučiću i srpskim vlastima na brzini i političkoj podršci projektu.
Upravo je Beograd na vodi istodobno postao i simbol kontroverzi koje prate velike Alabbarove projekte.
Transparency International upozoravao je da je strateški partner za taj projekt odabran bez javnog natječaja, da je projekt dobio poseban zakonski tretman te da su srbijanske institucije upozoravale na rizike koje stvaraju široke diskrecijske ovlasti države. Kritičari projekta godinama problematiziraju odnos privatnog kapitala i javnog zemljišta, posebna pravila donesena za jedan projekt te količinu političke potpore koju je investitor dobio od državnog vrha.
To ne dokazuje da se išta slično događa u Brelima.
Ali Brela imaju puno pravo znati s kakvim poslovnim modelom i kakvom poviješću velikih projekata posluje čovjek koji preko svoje korporativne strukture kontrolira velik dio hotelskog sustava u mjestu.
Posebno zato što se nakon preuzimanja ne mijenja samo vlasništvo nego i upravljačka struktura.
Sunce hoteli danas više nisu lokalni sustav kojim upravljaju ljudi iz Brela i Makarske rivijere. U službenim korporativnim dokumentima nakon Alabbarova preuzimanja pojavljuju se međunarodni kadrovi poput Shaikha Mubaraka Ali Abdulla Hamada Alkhalife, Fredericka Durieja, samog Alabbara te Rose Mijailović.
Samo po sebi, ničije mjesto rođenja ili državljanstvo nije problem.
Problem nastaje ako se lokalna zajednica počne pitati je li zaista moguće da mjesto koje je desetljećima stvaralo neke od najboljih hotelskih kadrova na Jadranu više nema ljude sposobne voditi vlastite hotele.
Breljani su desetljećima bili direktori, šefovi recepcija, voditelji restorana, kuhari, ekonomisti, komercijalisti i turistički stručnjaci.
Makarska rivijera školovala je generacije ljudi upravo za hotelijerstvo.
Ako se danas istodobno uvozi fizička radna snaga iz Azije, Balkana i drugih dijelova svijeta, a upravljačke i nadzorne funkcije sve se više popunjavaju kadrovima izvan lokalne sredine, legitimno je pitati ostaju li Breljanima na kraju još samo prostor i pogled na hotele koji se nalaze u njihovom mjestu.
I tu treba biti vrlo precizan.
Ne postoje javni dokazi na temelju kojih bismo mogli tvrditi da Sunce hotelima upravlja nekakav prikriveni „srpski kapital“.
Prema dokumentima objavljenima u postupku preuzimanja, vlasnički lanac vodi do Alabbarove investicijske strukture u UAE.
Ali postoji druga činjenica koju nema razloga prešućivati: Alabbarovo poslovanje u regiji već više od deset godina izuzetno je snažno povezano sa Srbijom, posebno s projektom Beograd na vodi i državnim vrhom Aleksandra Vučića. Zato svaka promjena menadžerske strukture u kojoj se pojavljuju ljudi poslovno povezani s tim regionalnim krugom sasvim legitimno izaziva dodatni interes javnosti.
To nije razlog za nacionalističke zaključke.
To je razlog za transparentnost.
Ako se kapital koji kontrolira breljanske hotele formalno nalazi u Abu Dhabiju, operativno djeluje kroz Zagreb, veliki regionalni projekt razvija u Beogradu i koristi međunarodni menadžment, lokalna zajednica ima pravo znati tko stvarno donosi ključne odluke o hotelima u Brelima, gdje se donose te odluke i prema kojim poslovnim prioritetima.
I još važnije, ima pravo pitati zašto se breljanska stručna radna snaga toliko osipa.
Nekada je mladi Breljanin ulazio u hotel i tamo ostajao do mirovine. Danas se velik dio operativne radne snage nadomješta uvozom. Domaći konobari, kuhari, recepcionari, tehničari i drugi stručni ljudi nestaju iz sustava, a njihov se odlazak često objašnjava jednostavnom rečenicom da „nema radnika“.
Ali ljudi nisu nestali.
Otišli su tamo gdje smatraju da su bolje plaćeni, više cijenjeni i gdje imaju sigurniju budućnost.
Zato uvoz radnika nije uzrok problema. On je posljedica.
Ako hotelska kompanija u jednom od najskupljih turističkih mjesta u Hrvatskoj ne može zadržati dovoljan broj domaćih ljudi, treba se pitati koliko od vrijednosti koju proizvodi turizam završava kod radnika, a koliko u rastu kapitala i vrijednosti nekretnina.
Brela su nekada imala nešto što se novcem teško može kupiti: generacije hotelskih profesionalaca koji su destinaciju poznavali kao vlastiti dom.
Danas se gubitak tog znanja pokušava popuniti globalnim tržištem rada.
Takav model možda je poslovno održiv.
Pitanje je je li održiv za Brela.
Jer privatni investitor može prodati kompaniju, promijeniti upravu, restrukturirati sustav ili jednog dana svoj kapital preseliti drugamo.
Brela ne mogu preseliti more, plaže, šetnicu i ljude.
Zato bi interes lokalne politike morao biti daleko ambiciozniji nego do sada.
Lokalna vlast ne bi trebala samo razgovarati s investitorom kada nastane problem s prometom, dostavom, gradnjom ili nekim komunalnim pitanjem. Trebala bi imati jasnu politiku što Brela očekuju od kompanije koja na njihovom prostoru ostvaruje ogromnu ekonomsku vrijednost.
Zapošljavanje i školovanje domaćih kadrova, suradnja s lokalnim poduzetnicima, ulaganja u infrastrukturu, transparentnost razvojnih planova i konkretan doprinos životu zajednice trebali bi biti stalna tema.
Jer trenutačni rezultat nekoliko desetljeća tranzicije prilično je jasan.
Nekadašnji HTP Brela stvorili su uglavnom domaći ljudi.
U privatizaciji je taj sustav izgubio svoj nekadašnji oblik.
Andabak ga je pretvorio u veliki privatni hotelski sustav.
Alabbar ga je uključio u još veći međunarodni kapitalni lanac.
Vrijednost hotela i zemljišta rasla je.
Breljani su iz njih postupno nestajali.
A lokalne vlasti kroz sve to vrijeme nisu uspjele pronaći način da mjesto od tako velikog kapitala dobije išta nalik onome što je hotel nekada značio Brelima.
Upravo zato pitanje više nije samo tko je formalni vlasnik hotela.
Pitanje je mnogo neugodnije.
Ako Breljani više nisu vlasnici, ako ih je sve manje među radnicima, ako ih je sve manje u stručnom i upravljačkom kadru i ako lokalna vlast nema stvarni utjecaj na poslovne odluke, što je od nekadašnjeg breljanskog hotelskog sustava osim samih zgrada uopće još ostalo Brelima?