RUŠI SE STOLJETNI BALOTAŠKI ZOG U BRELIMA: ZA PET PARKIRNIH MJESTA BRIŠE SE DIO DUŠE JEDNOGA MJESTA

Uz crkvu sv. Stipana u Brelima, ondje gdje su se desetljećima isprepletali smijeh, suze, prijateljstva i život, nestaje stari balotaški zog. Nestaje mjesto koje nije bilo samo teren za igru, nego srce jednog vremena, nijemi svjedok generacija i uspomena koje se ne mogu ponovno izgraditi.

Postoje mjesta koja se ne mogu izmjeriti metrima, izračunati u eurima ni opravdati brojkama na papiru. Mjesta koja vrijede mnogo više od prostora koji zauzimaju.

Jedno takvo mjesto, stoljetni balotaški zog uz crkvu sv. Stipana u Brelima, sada se ruši.

A razlog?

Pet parkirnih mjesta.

Samo pet parkirnih mjesta.

Toliko je, čini se, danas vrijedno ono što je desetljećima, možda i stoljećima, čuvalo dušu jednoga mjesta.

Ovdje se nije dolazilo samo igrati balote

Ondje se nije dolazilo samo bacati balote. Ondje se dolazilo biti među svojima. Sresti susjeda, pitati za zdravlje, razmijeniti koju rič, nasmijati se do suza ili u tišini podijeliti tugu koju je život donio.

Ondje su se sklapala prijateljstva, vodile rasprave, slavile pobjede i prebolijevali porazi. Generacije su se gledale u oči, učile poštovanju, druženju i onoj jednostavnoj, danas sve rjeđoj vještini — biti zajedno.

Na tom zogu život nije pitao ima li tko novca, kakav automobil vozi ni koliko je važan.

Dovoljno je bilo doći.

Donijeti sebe, svoju dobru volju, poneku šalu i želju da se provede dan među svojima.

Koliko je samo smijeha odjeknulo tim prostorom! Koliko je puta neka balota izazvala oduševljenje, a neki promašaj postao tema zadirkivanja sve do iduće partije!

Koliko se puta ondje plakalo, ne samo od tuge, nego i od smijeha, od poraza, od života koji je znao biti težak, ali je uz prijatelje postajao lakši.

A koliko je onih kojih više nema, a kao da su još uvijek tu?

Kao da će svakoga trenutka doći svojim poznatim korakom, nasloniti se, pogledati teren i dobaciti koju svoju, baš onako kako su samo oni znali.

Možda je upravo u tome najveća vrijednost staroga zoga. Nisu ga činile samo balote, kamen i zemlja. Činili su ga ljudi.

Mjesto koje je čuvalo uspomene generacija

Ljudi odlaze. Godine prolaze. Mjesta se mijenjaju.

Ali neka mjesta ostaju kao čvrsta nit koja povezuje one koji su bili prije nas s onima koji tek dolaze.

Takav je bio ovaj zog.

Bio je živa kronika Brela, mjesto na kojemu su se čuvale priče, običaji i uspomene koje nikada nisu zapisane, ali su se prenosile iz čovjeka u čovjeka, iz generacije u generaciju.

Stajao je tu dok su se vremena mijenjala, dok su se mijenjali ljudi, dok su dolazile i prolazile brige, radosti i životne oluje.

Prkosio je vremenu na svoj skromni, kameni način.

Nije tražio mnogo.

Samo malo prostora da ostane ono što jest.

Zog koji je zabilježila i Hrvatska televizija

Posebnu težinu ovoj priči daje i činjenica da je ovaj balotaški zog bio predstavljen i u emisiji Hrvatske televizije „Jadranskom magistralom“.

Dakle, nije bio tek komadić kamena i zemlje poznat nekolicini mještana.

Bio je dio priče o Dalmaciji, o njezinu načinu života, običajima i ljudima koji su kroz generacije čuvali duh svojih mjesta.

Bio je vrijedan spomena i televizijskog zapisa, a danas bi mogao nestati zbog pet parkirnih mjesta.

Kakva ironija!

Ono što je nekada bilo vrijedno pokazati cijeloj Hrvatskoj, danas kao da nije vrijedno sačuvati ni u vlastitom mjestu.

Ako je kamera Hrvatske televizije nekoć prepoznala vrijednost toga zoga, zar je moguće da je mi danas više ne vidimo?

Zar ćemo dopustiti da nestane jedno autentično mjesto dalmatinskoga života, a da iza njega ostanu samo asfalt, parkirani automobili i sjećanja onih koji će znati što je tu nekada bilo?

Televizijska snimka možda će ostati kao svjedočanstvo. Ali snimka nije isto što i život.

Na njoj će možda zauvijek ostati ljudi, balote i duh jednoga vremena.

U stvarnosti bi, međutim, moglo ostati samo mjesto na kojemu će buduće generacije pitati:

Što je ovdje nekada bilo?

A odgovor će boljeti.

Ovdje je bio naš zog.

Mjesto susreta, prijateljstva i života.

Mjesto koje je nadživjelo mnoge naraštaje, ali možda nije uspjelo nadživjeti potrebu za još pet parkirnih mjesta.

Je li se baš moralo žrtvovati to mjesto?

Nitko ne tvrdi da Brela ne trebaju parkirališta. Nitko ne osporava da se mjesto mora razvijati i prilagođavati novim potrebama.

Ali pitanje koje bi trebalo boljeti svakoga tko drži do svojih korijena glasi:

Jesmo li baš morali platiti taj razvoj jednim komadićem vlastite duše?

Je li se za pet parkirnih mjesta doista moralo žrtvovati mjesto koje je desetljećima okupljalo ljude i čuvalo duh zajednice?

Je li se moglo pronaći drugo rješenje, barem pokušati, prije nego što se posegnulo za rušenjem?

Jer ovdje nije riječ o pet novih kuća, ni o nečemu što će promijeniti sudbinu mjesta.

Riječ je o pet parkirnih mjesta koja će možda nekome olakšati svakodnevicu, ali neće moći nadomjestiti ono što se rušenjem ovoga zoga gubi.

Automobil će se parkirati. Vrata će se zatvoriti. Vozač će otići svojim poslom.

I sve će izgledati uredno, praktično i moderno.

Ali gdje će se sutra okupiti oni koji su ovdje provodili svoje dane?

Gdje će zaigrati oni kojima balote nisu bile samo igra, nego način života?

Gdje će stariji prenijeti mlađima onu nevidljivu baštinu koju ne možeš kupiti, naručiti ni obnoviti betonom?

Možda će netko reći da je to samo stari zog. Da su vremena drugačija. Da napredak traži žrtve. Da je pet parkirnih mjesta ipak nešto konkretno, a uspomene ionako ostaju u ljudima.

Ali takve riječi najčešće izgovaramo tek kada je kasno.

Napredak koji ne zna sačuvati ono što nas čini ljudima nije uvijek napredak. Ponekad je to samo brisanje prošlosti pod izlikom budućnosti.

Kamen se može vratiti, ali život koji je ondje postojao ne može

Kamen se može ponovno složiti. Beton se može izliti. Crte se mogu povući.

Ali ono što čini jedno mjesto posebnim ne može se vratiti građevinskim radovima.

Kada nestane zog, ne nestaje samo prostor za igru.

Nestaje razlog više da se ljudi susretnu. Nestaje dio svakodnevice koja nije imala cijenu. Nestaje jedno od onih malih, tihih mjesta na kojima se čuvala velika stvar — osjećaj pripadnosti.

A najtužnije je što se vrijednost takvih mjesta često prepozna tek onda kada ih više nema.

Tek kada na mjestu na kojemu su se nekoć čuli smijeh, dozivanje i udarac balote zavlada tišina.

Tek kada netko zastane, pogleda prazninu i shvati da više nema onoga zbog čega je godinama dolazio.

Možda će jednoga dana na tih pet parkirnih mjesta stati pet automobila.

Možda će sve izgledati kao još jedan mali komad uređenoga prostora u mjestu koje ide naprijed.

Ali možda će se netko od starijih Breljana tada zaustaviti, pogledati prema mjestu gdje je nekoć bio zog i tiho reći:

„A ovdje smo se mi okupljali…“

I u toj jednoj rečenici bit će više povijesti nego u svim papirima koji su opravdavali njegovo uklanjanje.

Bit će tu prijatelja kojih više nema. Nedjelja koje se ne vraćaju. Partija koje su završavale u sumrak. Smijeha koji je odjekivao uz crkvu sv. Stipana.

Života kakav se nekada živio — skromnije, možda teže, ali nekako bliže jedni drugima.

I bit će pitanje na koje nitko neće imati pravi odgovor:

Je li vrijedilo?

Brela nisu samo kuće, ceste i parkirališta

Ovaj zog nije pripadao samo onima koji su na njemu igrali.

Pripadao je Brelima.

Pripadao je svima koji razumiju da identitet jednoga mjesta ne čine samo njegove kuće, ceste i parkirališta, nego i prostori na kojima su ljudi ostavili dio sebe.

Zato ovo nije samo priča o rušenju staroga balotaškog zoga.

Ovo je priča o tome koliko malo ponekad cijenimo ono što smo naslijedili.

O tome kako lako srušimo nešto što je desetljećima opstajalo, a koliko teško poslije objašnjavamo vlastitoj djeci zašto toga više nema.

Možda je najveća tragedija upravo u tome što će pet parkirnih mjesta ostati vidljivo svima, a ono što je nestalo razumjet će samo oni koji su ondje živjeli, smijali se, plakali i odrastali.

Jer nije svaki prostor prazan samo zato što na njemu nema ničega. Prazan je i onda kada na njemu više nema onoga zbog čega je nekoć bio pun života.

Zbogom, stari zog uz sv. Stipana

Ako te zaista ruše, ne ruše samo tvoje kamene granice.

Ruše komadić zajedničke memorije, jedan tihi spomenik ljudima koji su tu bili prije nas i uspomenama koje će, zajedno s tobom, polako ostajati bez svoga mjesta.

A pet parkirnih mjesta?

Ona će možda biti korisna. Možda će nekome značiti mnogo.

Ali nikada neće znati koliko je života stalo na onaj stari zog.

Nikada neće čuti smijeh koji je ondje ostao.

Nikada neće vratiti ljude koji su ondje provodili svoje dane, prijateljstva koja su se ondje stvarala i trenutke koje nitko nije fotografirao, ali ih mnogi još nose u sebi.

Jer neke se stvari ne bi smjele rušiti samo zato što se mogu srušiti. Neke se stvari čuvaju upravo zato što, kada jednom nestanu, više nema načina da ih vratimo.

Brela ne gube samo stari balotaški zog. Gube dio vlastite duše.


Autor poznat uredništvu Brejanskog lista. Tekst predstavlja osobni osvrt autora.

\n