Od male škole u Gornjim Brelima, kombiniranih razreda i vremena kada je jedan telefon služio cijelom mjestu, do europskih projekata i učenika koji danas putuju izvan granica Hrvatske. Kroz život obitelji Babić može se pratiti gotovo pola stoljeća promjena u breljanskom školstvu. Milan, Mirjana i njihova kći Gorana zajedno su hrvatskom školstvu posvetili 104 godine, od čega breljanskom dosad 64. Iza tih brojki ostaje ono što se ne može izraziti godinama radnog staža – znanje koje su prenijeli generacijama naših mještana.
Postoje obitelji čiji se doprinos ne prepoznaje po velikim riječima, svečanim govorima ili priznanjima, nego po ljudima koji su prošli kroz njihov život i rad. Njihovo značenje često postane vidljivo tek kada se desetljeća stave jedno uz drugo.
Jedna takva priča u Brelima nosi prezime Babić.
Milan, Mirjana i njihova kći Gorana gotovo su cijeli profesionalni život povezani sa školom. I dok su se mijenjale generacije učenika, nastavni programi, školske zgrade i načini poučavanja, njihova obiteljska priča nastavila se razvijati oko istog poziva – prenošenja znanja.
A počela je upravo u školskoj učionici.
Milan Babić, rodom iz Runovića, bio je mladi nastavnik povijesti i hrvatskoga jezika u Šestanovcu kada je ondje na nastavnu praksu stigla Mirjana, rođena 1947. godine u Zadvarju. Nakon školovanja u Zadvarju i Šestanovcu završila je Pedagošku gimnaziju „Marko Marulić“ u Splitu, a potom na Pedagoškoj akademiji studirala povijest i geografiju.
Milan joj je bio mentor iz povijesti. Iz tog poznanstva razvila se ljubav, a poslije i brak. No već na početku zajedničkog života našli su se pred odlukom koja će odrediti Mirjanin daljnji profesionalni put.
U Šestanovcu nije bilo mjesta za dvoje nastavnika povijesti, a Milan i Mirjana već su dobili prvu kćer. Mirjana se zato prekvalificirala za razrednu nastavu, otvarajući sebi mogućnost nastavka rada u školstvu.
Ta odluka pokazala se važnom ne samo za njihovu obitelj nego i za generacije djece koju će Mirjana poslije poučavati.
Nakon devet godina rada u školama šireg područja Šestanovca, u listopadu 1978. stigla je u Gornja Brela.
Bio je to početak jednog dugog zajedničkog života obitelji Babić i Gornjih Brela.
Obitelj se tada smjestila u stan na katu školske zgrade. Taj je stan postao njihov dom, a obitelj Babić u njemu živi i danas, gotovo pola stoljeća poslije.
Za njih škola tako nije bila samo mjesto na koje se dolazilo na posao. Desetljećima je bila doslovno dio njihova doma i svakodnevice.
A uvjeti u kojima se tada radilo bili su daleko od današnjih.
Do škole se u početku nije moglo automobilom jer nije bilo uređenog prilaza. Učionica je bila velika prostorija koja je nekada služila kao plesna sala. Grijanje je bilo slabo, prozori i vrata dotrajali, a događalo se da nema ni vode ni električne energije.
U istoj učionici sjedila su djeca različitih uzrasta, ponekad čak četiri razreda zajedno. Jednima je trebalo objašnjavati prve računske zadatke, drugima gradivo viših razreda, a svima posvetiti dovoljno pažnje.
Mirjana je u Gornjim Brelima pune 23 godine radila kao učiteljica, dok je čak 32 godine svojega radnog vijeka provela u kombiniranim odjeljenjima.
Nije zato neobično što je takav rad jednom opisala kao „krvavo zarađeni kruh“.
Nakon rada u Gornjim Brelima nastavila je profesionalni put u školi u Brelima. Radila je u školskoj knjižnici, predavala geografiju, a od 2004. do 2012. ponovno i razrednu nastavu, nakon odlaska jedne učiteljice u mirovinu.
Ukupno je breljanskom školstvu posvetila 34 godine.
No kada je govorila o svom radu, Mirjana nije posebno isticala broj godina, uvjete ni teškoće.
Govorila je o učenicima.
Među njima su danas profesori, inženjeri, novinari, ekonomisti, turistički djelatnici, trgovci, frizeri i ljudi brojnih drugih zanimanja. Ipak, najveće zadovoljstvo za nju nije bilo to što su neki završili fakultete ili ostvarili uspješne karijere, nego što su, kako je sama rekla, „izrasli u časne i poštene ljude“.
Dok je Mirjana najveći dio svojega rada posvetila učionici i školskoj knjižnici, Milan Babić ostavljao je trag na nešto širem području – u obrazovanju, povijesti, novinarstvu i svakodnevnom životu Gornjih Brela.
Kao profesor povijesti i hrvatskoga jezika, ali i dopisnik Slobodne Dalmacije za Brela i Zadvarje, bio je među onima koji su događaje iz malih mjesta prenosili široj javnosti.
U vremenu kada nije bilo internetskih portala ni društvenih mreža, lokalni dopisnik imao je posebnu ulogu. Ono što se događalo u Brelima upravo je njegovim tekstovima moglo doći do čitatelja diljem Dalmacije.
Milan je pisao i knjige. Među njegovim djelima su Kratki pregled hrvatske povijesti i Dalmacija u sjeni mletačkog lava i osmanskog polumjeseca.
Povijest ga, međutim, nije zanimala samo kao nastavni predmet. Među prilozima dostavljenima Brejanskom listu nalazi se i stari novinski zapis u kojem je Milan snimljen na terenu uz arheološki nalaz, upozoravajući na potrebu njegova stručnog istraživanja i zaštite.
Ali njegov doprinos Gornjim Brelima nije završavao ni školskim zvonom ni novinskim tekstom.
Bio je predsjednik i tajnik Mjesne zajednice Gornja Brela. Sudjelovao je u osnivanju vatrogasnog odjeljenja koje je okupljalo 25 ljudi i u kojem se provodila vatrogasna obuka. S pokojnim Mirom Radićem radio je na dovršavanju mjesnog doma, uključujući uređenje zgrade i prostorija koje su trebale služiti mještanima.
Godine 1988. sudjelovao je u organiziranju dolaska ambulante u Gornja Brela dva puta tjedno, kako stariji stanovnici ne bi zbog svake zdravstvene potrebe morali putovati u Makarsku.
S pokojnim Mirkom Tomašem zalagao se za osiguravanje sredstava i dovršetak asfaltiranja Zaveterskog puta.
Jedan detalj iz osamdesetih godina danas posebno privlači pažnju.
Milan je sudjelovao u dovođenju prvog telefona u Gornja Brela za potrebe škole i Mjesne zajednice.
Tim telefonom služili su se i mještani.
Danas, kada gotovo svatko u džepu nosi uređaj kojim može nazvati drugi kraj svijeta, teško je zamisliti koliko je tada jedna telefonska linija značila malom mjestu.
Milan je 1990. bio i voditelj civilne zaštite, a 18. lipnja 1994. jedan od četvorice osnivača Brolanensisa, zajedno s Jozom Bekavcem, pokojnim Filipom Škrabicom i pokojnim Milanom Ivancem.
Posebno zanimljiva poveznica s današnjim vremenom jest njegov doprinos školskom novinarstvu. Bio je zaslužan za stvaranje školskog lista Naša Brela, nasljednika nekadašnjeg lista Panorama 3B.
Kroz školske novine učenici su dobivali priliku pisati o vlastitom mjestu, događajima i ljudima. Među učenicama koje su sudjelovale u tom radu bile su i one koje će kasnije izgraditi profesionalne novinarske karijere.
Milan i Mirjana tako su desetljećima, svatko na svoj način, bili povezani sa životom Gornjih Brela. Ona ponajprije kroz djecu i školu, a on kroz nastavu, povijest, novinarstvo i konkretne potrebe mjesta.
Njihov život nije bio obilježen velikom potrebom za isticanjem. Živjeli su skromno, među ljudima koje su poznavali, u sredini kojoj su posvetili velik dio svojega života.
A njihova obiteljska priča dobila je zanimljiv nastavak kroz dvije kćeri.
Starija kći Katarina Babić, udana Bačić, završila je Prehrambeno-biotehnološki fakultet i danas živi u Zadru. I ona je jedno vrijeme bila povezana s nastavom, predajući biologiju i kemiju kao zamjena. Prema obiteljskim navodima, ponuđen joj je i stalni posao u školi jer se u nastavničkom radu dobro snašla.
Ipak, Katarina je odabrala drukčiji profesionalni put.
Tako je od dvije kćeri upravo mlađa Gorana Babić nastavila dugogodišnju obiteljsku tradiciju rada u školstvu.
Od 2008. godine Gorana radi kao profesorica Hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi dr. Franje Tuđmana Brela.
Moglo bi se jednostavno napisati da je nastavila stopama roditelja, ali time bi se propustio važniji dio priče. Gorana je u drukčijem vremenu izgradila vlastiti profesionalni put i pridonijela otvaranju breljanske škole prema europskom obrazovnom prostoru.
Na njezin poticaj Osnovna škola dr. Franje Tuđmana Brela 2018. godine uključila se u međunarodne eTwinning projekte.
Godinu poslije školi je odobren prvi Erasmus KA1 projekt, a Gorana je preuzela ulogu koordinatorice Erasmus projekata. U prijavama i provedbi sudjelovali su i njezini kolege te školsko vodstvo, a ono što je počelo jednim projektom postupno je preraslo u kontinuiranu međunarodnu suradnju.
Godine 2023. škola je dobila Erasmus akreditaciju.
Od 2019. do danas Osnovnoj školi dr. Franje Tuđmana Brela kroz Erasmus projekte odobreno je ukupno 78.303 eura europskih sredstava.
Za jednu malu školu to nije zanemariv iznos, ali pravo značenje tih sredstava nije samo u novcu.
Ono je u mogućnostima koje su dobili učenici i učitelji.
Breljanska djeca mogu putovati, upoznavati vršnjake iz drugih europskih država, njihove jezike, kulturu i način školovanja. Učitelji se mogu stručno usavršavati i iskustva stečena u inozemstvu prenositi u vlastite učionice.
Za učenika koji odrasta u malom mjestu takvo iskustvo može biti mnogo više od školskog putovanja. Može mu proširiti pogled na svijet, dati samopouzdanje i pokazati da mogućnosti ne završavaju granicama mjesta u kojem živi.
No možda je najzanimljiviji dio Goranina rada upravo to što učenike, istodobno dok im otvara vrata Europe, vraća njihovim vlastitim korijenima.
S učenicima i kolegicom Vanjom Sokol radila je na trima slikovnicama breljanskih legendi i Knjižici breljanskih toponima, uz potporu Turističke zajednice Brela, Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije i lokalnih poduzetnika.
Istraživali su gotovo zaboravljene priče o Pelegrinu, Nevistinoj stini, Šakanu i Šorki te stare nazive breljanskih lokaliteta koje su prethodne generacije dobro poznavale, ali bi bez zapisivanja s vremenom mogli pasti u zaborav.
Učenici pritom nisu samo čitali ono što piše u udžbenicima. Razgovarali su sa svojim obiteljima, pitali starije mještane, istraživali povijesne izvore i pokušavali razumjeti priče koje su se u Brelima prenosile s generacije na generaciju.
Na natječaju Turistička kultura 2020. breljanska škola ušla je među pet najboljih osnovnih škola u Hrvatskoj i bila jedina škola iz primorske Hrvatske u užem izboru.
Učenici su kroz obiteljske priče, ankete, razgovore i terenska istraživanja obrađivali Napoleonovu cestu i Nevistinu stinu, uz učiteljice Sanju Josipović, Vanju Sokol i Goranu Babić.
Tako se u jednoj obitelji, na zanimljiv način, susreću prošlost i sadašnjost.
Milan je istraživao i zapisivao povijest, Mirjana je generacije djece učila prvim važnim znanjima, a Gorana danas s učenicima istražuje priče vlastitoga mjesta i istodobno im omogućuje upoznavanje Europe.
Kada se njihov profesionalni put promatra zajedno, vidi se koliko se školstvo promijenilo.
Nekada su tu bili kombinirani razredi u Gornjim Brelima, skromni uvjeti, slabo grijanje i jedan telefon kojim se služilo cijelo mjesto.
Danas su tu digitalne učionice, eTwinning, Erasmus i breljanska djeca koja dobivaju priliku upoznavati europske škole.
Između te dvije slike prošlo je gotovo pola stoljeća.
Ali ništa se nije promijenilo.
Svakoj novoj generaciji netko mora prenijeti znanje.
Zato podatak da su Milan, Mirjana i Gorana zajedno hrvatskom školstvu dali 104 godine rada, od čega breljanskom dosad 64 godine, nije zanimljiv samo zato što je broj velik.
Pravo značenje dobiva tek kada se iza njega pokušaju zamisliti sva lica učenika koja su tijekom tih desetljeća sjedila pred njima.
Neki od Milanovih i Mirjaninih učenika danas su bake i djedovi. Neki su ostali u Brelima, neki otišli. Postali su profesori, inženjeri, novinari, ekonomisti, turistički djelatnici, trgovci, obrtnici i ljudi najrazličitijih životnih puteva.
A danas pred Goranom sjede neke nove generacije.
Djeca koja će možda upravo zahvaljujući školi prvi put otputovati u drugu europsku zemlju. Djeca koja će kroz neki projekt pitati baku ili djeda zašto određeni dio Brela nosi svoje ime. Djeca koja će za trideset godina možda zaboraviti poneku lekciju iz udžbenika, ali neće zaboraviti iskustvo koje im je škola pružila.
U tome je posebnost učiteljskog poziva.
Njegov se rezultat često ne vidi odmah. Vidi se mnogo kasnije – u ljudima.
Zato iza Milana, Mirjane i Gorane Babić ne ostaju samo godine radnog staža. Ne ostaju samo Milanove knjige i novinski tekstovi, Mirjanine godine provedene u učionici i školskoj knjižnici niti Goranini projekti, slikovnice i Erasmus mobilnosti.
Iza njih ostaje znanje naših mještana.
I upravo je to razlog zbog kojeg ovu priču vrijedi zapisati.
Ne da bi se od jedne obitelji stvarala legenda niti zbog pohvale radi pohvale, nego da se zabilježi ono što se u malim sredinama često uzima zdravo za gotovo – desetljeća rada ljudi koji su obrazovali našu djecu i svojim djelovanjem sudjelovali u životu mjesta.
Mirjana je mladima svojedobno ostavila jednostavnu poruku: neka uče, rade i prije svega budu časni i marljivi ljudi.
Možda se upravo u toj rečenici nalazi najbolji završetak cijele priče.
Milan i Mirjana svoj su trag ostavili. Gorana svoj još uvijek ostavlja.
A kada jedna obitelj desetljećima prenosi znanje generacijama istoga mjesta, taj trag s vremenom prestaje pripadati samo njima.
Postaje dio Brela.

