Stigli su novi podaci o turističkoj sezoni u Splitsko-dalmatinskoj županiji i otkrili ono što se iza milijuna noćenja lako previdi. Nijemaca, Francuza, Britanaca i Nizozemaca manje je nego lani, a županiju od turističkog minusa spašava snažan rast ukrajinskih noćenja. Hrvatska je u međuvremenu toliko poskupjela da Italija i Španjolska u brojnim stavkama više nisu skuplje od nas, a često nude više za isti novac. No za skupoću ne treba automatski kriviti lokalno stanovništvo i male ugostitelje. Mnogi od njih također plaćaju njezinu cijenu, dok se otvaraju ozbiljna pitanja o državnoj potrošnji i funkcioniranju veleprodajnog tržišta.
Bez Ukrajinaca županija bi bila u turističkom minusu
Na prvi pogled sve izgleda dobro. Turisti su dolazili, plaže su bile pune, apartmani i hoteli radili su, a službena statistika ponovno pokazuje plus.
Ali pogledajmo što se zapravo krije iza tog plusa.
Od početka godine do kraja rujna Splitsko-dalmatinska županija ostvarila je 17,83 milijuna turističkih noćenja. To je samo 105.758 više nego prošle godine, odnosno rast od jedva 0,6 posto.
A sada dolazimo do podatka koji mijenja cijelu sliku.
Turisti iz ratom pogođene Ukrajine ostvarili su 918.577 noćenja, čak 189.300 više nego lani!
To znači da su samo Ukrajinci donijeli gotovo dvostruko više dodatnih noćenja nego što iznosi ukupni rast županije.
Da ukrajinska noćenja nisu porasla, Splitsko-dalmatinska županija danas bi imala oko 83.500 noćenja manje nego lani.
Jednostavnije rečeno: bez rasta ukrajinskih gostiju turistički rezultat bio bi u minusu!
I to je najveći paradoks ovogodišnje sezone. Dok Ukrajina već godinama proživljava rat, njezini građani značajno popravljaju turistički rezultat jedne od najpoznatijih hrvatskih turističkih regija.
Nijemaca manje, Francuza manje, Nizozemaca čak 13 posto manje!
A što se događa s gostima koji su desetljećima punili našu obalu?
Njemačkih turista došlo je 0,8 posto manje nego prošle godine. Britanaca je manje dva posto, Francuza 5,4 posto, a Nizozemaca čak 13,1 posto.
Pad dolazaka bilježe i Belgija, Danska, Irska, Italija te Švedska.
To su zemlje iz kojih su nam generacije turista dolazile na odmor. Mnogi su se vraćali istim domaćinima, u iste apartmane, često desetljećima.
Posebno zabrinjava Njemačka, jedno od najvažnijih tržišta hrvatskog turizma.
Nije problem što dolazi više Ukrajinaca. Problem je što istodobno dolazi manje gostiju iz niza tradicionalnih zapadnih tržišta.
A kada se takav trend pojavi u više zemalja istodobno, više nije dovoljno samo isticati da je sezona završila u plusu.
Česi su nam bili najvjerniji. Ali ni ljubav prema Jadranu nije beskonačna
Generacije Čeha ljetovale su u Hrvatskoj. Za mnoge je Jadran bio gotovo njihovo more.
Nekada je računica bila jednostavna: prekrasno more, relativna blizina i prihvatljive cijene.
Danas je situacija drukčija.
Smještaj, hrana, restorani, parkiranje i gotovo sve ostalo znatno su poskupjeli. Kada obitelj zbroji troškove desetodnevnog odmora, Hrvatska više ne mora biti najpovoljniji izbor.
Ni Česi, kao ni Nijemci, neće se zauvijek vraćati samo zato što su na našu obalu navikli.
Ljubav prema Jadranu ostaje, ali račun na kraju odmora može promijeniti planove za sljedeće ljeto.
Kako to da Ukrajincima nismo skupi, a Nijemcima jesmo?
Sjetimo se poratnih devedesetih, kada su Česi bili među najbrojnijim turistima na našoj obali i svojim dolascima pomagali spašavati turističku sezonu i hrvatsko gospodarstvo, dok su nas mnogi zapadni gosti još zaobilazili. Neki su im se tada podsmjehivali zbog skromnije potrošnje, a pogledajmo gdje su danas! Češka je gospodarski snažno napredovala, a Poljska je od siromašne zemlje izrasla u jedno od dvadeset najvećih svjetskih gospodarstava.
A danas novi paradoks: Nijemci itekako mogu platiti naše cijene, ali ne žele preplaćivati ono što drugdje dobivaju povoljnije. Oni pažljivo važu vrijednost za novac, dok je dijelu Ukrajinaca, još uvijek pod snažnim dojmom rata, važnije barem nakratko pobjeći od ratne svakodnevice. Hrvatska im je, iako zemljopisno udaljena, ipak relativno bliska i dostupna cestovnim prometom, a jezična je barijera manja nego u mnogim drugim mediteranskim zemljama. Nekoliko dana mira i sigurnosti za njih može imati neprocjenjivu vrijednost. Pritom ne zaboravimo da je Ukrajina velika zemlja s izraženim gospodarskim razlikama te da njezini turisti nisu odraz životnog standarda prosječnog Ukrajinca. Čak i znatno povećan broj dolazaka predstavlja tek malen udio ukupnog stanovništva.
No puni apartmani ne znače nužno i pune blagajne lokalnog gospodarstva. Ako ukrajinski gosti više borave u apartmanima, sami kuhaju i manje troše u restoranima, kafićima i na dodatnim turističkim sadržajima, veći broj noćenja ne mora značiti i veću izvanpansionsku potrošnju. Zato možemo imati bolje turističke brojke, a da lokalni poduzetnici ne osjete jednak rast prihoda.
I na kraju, da ne bude zabune – nama su svi turisti jednako dragi i dobrodošli, bili oni Ukrajinci, Nijemci, Česi, Poljaci ili bilo koje druge nacionalnosti. Za sve vrijede iste cijene i svi zaslužuju jednako gostoprimstvo i poštovanje. Ovdje nije pitanje tko nam je draži gost, nego koliko se mijenjaju turističke navike i koliko od turizma zapravo žive naši ljudi.
Italija i Španjolska više nisu skuplje, a za isti novac često nude više!
Ovo je možda najneugodnije pitanje za hrvatski turizam.
Kako smo došli u situaciju da odmor u Italiji ili Španjolskoj u brojnim stavkama više nije skuplji nego na hrvatskoj obali?
Nekada je Hrvatska bila povoljnija alternativa razvijenim mediteranskim destinacijama. Danas ta prednost sve više nestaje.
U brojnim turističkim mjestima cijene smještaja, restorana, hrane i drugih usluga mogu biti usporedive s talijanskima i španjolskima. Ali postoji velika razlika – za isti novac konkurencija često nudi više.
Italija i Španjolska u mnogim destinacijama imaju razvijeniji javni prijevoz, više kulturnih i zabavnih sadržaja, bolju povezanost gradova i širi izbor izleta.
A što često nudimo mi?
Prekrasno more, plažu, apartman i nekoliko restorana. U brojnim manjim mjestima bez automobila je teško funkcionirati, javni prijevoz je ograničen, a izvan glavne sezone dio turističke ponude gotovo nestaje.
I sve to po cijenama koje se približavaju razvijenim europskim ljetovalištima.
Ako njemačka ili nizozemska obitelj za isti novac može otići u Italiju ili Španjolsku i dobiti sadržajniji odmor, zašto bi automatski izabrala Hrvatsku?
Lijepo more ostaje naš veliki adut, ali ono više ne može biti opravdanje za neprekidno podizanje cijena.
Inflacija nam je pojela najveću turističku prednost
Hrvatska je posljednjih godina toliko poskupjela da to osjećaju i domaći ljudi i strani gosti.
Prema prvoj procjeni Državnog zavoda za statistiku, potrošačke cijene u rujnu bile su 4,7 posto više nego godinu ranije, dok su cijene restorana i usluga smještaja u kolovozu porasle za 6,1 posto.
A to su nova poskupljenja na već visoke cijene iz prethodnih godina.
Turist ne plaća samo apartman. Plaća ručak, večeru, namirnice, parkiranje, prijevoz, izlete i sve ostalo što čini jedan odmor.
Kada se sve zbroji, deset dana na Jadranu može postati ozbiljan udar na obiteljski proračun.
Nije problem samo što je smještaj skup. Problem je što je gotovo sve postalo skupo.
Ali za skupoću nisu krivi lokalni ljudi – oni je plaćaju cijele godine!
Ovdje treba jasno reći nešto što se u raspravama o preskupom turizmu često prešućuje.
Lokalno stanovništvo nije krivac za opću skupoću. Naprotiv, upravo ono njezin danak plaća svih dvanaest mjeseci u godini.
Turist nakon desetak dana odlazi kući. Stanovnik Brela, Makarske ili nekog drugog dalmatinskog mjesta ostaje živjeti s istim skupim trgovinama, hranom, režijama i uslugama.
I to s hrvatskom plaćom ili mirovinom.
A nije svaki ugostitelj koji naplaćuje skuplji ručak zbog toga ostvario veliku zaradu.
I njemu su poskupjeli meso, riba, povrće, ulje, piće, struja, rad i gotovo sve što je potrebno za poslovanje.
Viša cijena na jelovniku ne znači automatski i veći profit. Mnogi mali ugostitelji samo pokušavaju pokriti sve veće troškove i održati posao.
Gost plaća skupo. Ugostitelj često radi uz visoke troškove. Lokalni stanovnik skupoću trpi cijele godine. Pa tko onda stvarno zarađuje?
A gdje je odgovornost države?
Tu dolazimo do pitanja o kojem bi se trebalo govoriti mnogo glasnije.
Zašto država nije učinkovitije obuzdavala rast vlastite potrošnje i troškove državnog aparata? Zašto nije osigurala transparentnije i konkurentnije veleprodajno tržište?
Kada država povećava rashode, a građani i gospodarstvo istodobno osjećaju snažan rast cijena, opravdano je tražiti odgovore o učinkovitosti takve politike.
Posebno je važno pitanje veleprodaje i distribucije.
Ako mali trgovac ili ugostitelj već pri nabavi plaća visoku cijenu robe, teško može gostu ponuditi povoljniji proizvod bez ugrožavanja vlastitog poslovanja.
Zato treba ozbiljno ispitati marže, tržišnu koncentraciju, konkurenciju i način formiranja cijena u nabavnim lancima.
Država ima odgovornost nadzirati pošteno tržišno natjecanje, suzbijati zlouporabe tržišne moći i racionalno upravljati javnim novcem.
Ne može se svaki problem hrvatske skupoće prebaciti na leđa konobara, malog ugostitelja, iznajmljivača ili lokalnog trgovca.
Oni nisu nužno dobitnici visokih cijena. Mnogi su i sami pogođeni inflacijom, skupom nabavom i rastom poslovnih troškova.
A najmanje koristi od skupog turizma često ima upravo lokalni stanovnik koji od turizma nema izravnih prihoda, ali sve njegove posljedice osjeća na vlastitom novčaniku.
Dok konkurencija nudi više, mi se hvalimo s 0,6 posto rasta
Hrvatska ima more, otoke, prirodu, povijest, klimu i gostoljubive domaćine.
Ali ima i sve ozbiljniji problem s cijenama.
Italija, Španjolska, Grčka i druge mediteranske destinacije natječu se ponudom, kvalitetom i dostupnošću. Hrvatska pritom mora ozbiljno shvatiti pad dolazaka iz niza svojih tradicionalnih tržišta.
Kakva je korist od skromnog turističkog plusa ako istodobno slabe tržišta koja su nam godinama bila najvažnija?
Turizam nisu samo brojke. Od njega žive mali iznajmljivači, ugostitelji, trgovci, obrtnici i brojne obitelji.
Turizam nije uspješan samo zato što statistika pokazuje plus. Uspješan je kada gost smatra da je dobio dovoljno za svoj novac, a lokalno stanovništvo od njega može pristojno živjeti.
Ukrajinci su dobrodošli, ali tko će nas spasiti sljedeće godine?
Ukrajinski turisti značajno su pridonijeli pozitivnom rezultatu županije. Njihov rast dobra je vijest za sve koji žive od turizma.
Ali što ako sljedeće godine takvog rasta ne bude?
Hoće li se vratiti veći broj Nijemaca, Nizozemaca i Francuza? Hoće li tradicionalni gosti i dalje biti spremni plaćati sve skuplji odmor?
Ili ćemo ponovno tražiti neko novo tržište koje će nadoknaditi gubitke?
Na tome se ne može graditi dugoročna turistička budućnost.
Potrebne su konkurentnije cijene, učinkovitija država, bolja kontrola tržišnog natjecanja, razvijeniji javni prijevoz i bogatija turistička ponuda.
Jer gost danas ima izbor. I taj izbor više nije automatski Hrvatska.
More nam je ostalo jednako lijepo. Ali račun za odmor više nije isti.
Na kraju se vratimo na tri brojke koje najbolje opisuju sezonu.
105.758 – toliko je ukupno više noćenja ostvareno u županiji.
189.300 – toliko su dodatnih noćenja ostvarili ukrajinski turisti.
83.500 – toliko bi županija bila u minusu da ukrajinska noćenja nisu porasla.
Dok ratom pogođena Ukrajina spašava turistički rezultat, iz niza tradicionalnih zapadnih tržišta dolazi manje gostiju.
A istodobno Italija i Španjolska u mnogim stavkama više nisu skuplje od Hrvatske, premda često nude više za isti novac.
Možemo se hvaliti milijunima noćenja i simboličnim rastom. Ali ne možemo ignorirati činjenicu da dio naših najvjernijih gostiju dolazi u manjem broju.
I ne možemo za skupoću jednostavno kriviti ljude koji ovdje žive i rade.
Hrvatski turizam nije postao preskup zato što lokalni ljudi žive predobro. Naprotiv, mnogi od njih od turističke skupoće imaju najmanje koristi, a njezine posljedice plaćaju svih dvanaest mjeseci u godini.
Zato se pravo pitanje ne odnosi samo na broj turista koji će doći sljedećeg ljeta.
Pravo je pitanje hoće li hrvatska država, gospodarstvo i turistički sektor uspjeti vratiti vrijednost za novac – i gostima i ljudima koji na ovoj obali žive cijele godine.
Izvori: Turistički podaci Splitsko-dalmatinske županije, siječanj – rujan 2026. (Rujan-za-objavu-2026.xlsx); Državni zavod za statistiku – podaci o inflaciji za kolovoz i rujan 2026.; Eurostat – usporedni podaci o razinama cijena u Europi.

