Pet Brejana, pet pogleda kroz objektiv: Fotografije koje nas godinama oduševljavaju

Jedan nas vodi od morskih dubina do Biokova, drugi svojim fotografijama redovito stiže na televizijske ekrane, treći desetljećima čuva prizore našega kraja, četvrti svjetlom i bojama stvara gotovo umjetničke slike, a peti je danas gotovo neaktivan na društvenim mrežama, iako njegove nekadašnje fotografije još uvijek pamtimo. Ovo je priča o petorici zaljubljenika u fotografiju koji nam već godinama pokazuju da se ljepota često skriva upravo pred našim očima.

Kad fotografija postane mnogo više od hobija

Kažu da fotografija vrijedi tisuću riječi. Ako je tako, petorica naših fotografa tijekom godina napisala su čitavu biblioteku. I to bez tipkovnice.

Nikola Ursić, Dragan Bekavac-Ivandić, Jozo Staničić, Valentino Brkulj i Ivan Tomaš imena su iza brojnih fotografija koje smo tijekom godina susretali na društvenim mrežama, dijelili ih i divili im se.

Nekad je to spektakularan zalazak sunca, nekad olujno nebo nad Brelima, neobična perspektiva poznatoga krajolika ili detalj iz prirode koji, zahvaljujući nečijem oku za fotografiju, postane nešto sasvim posebno.

Iako se fotografijom bave iz ljubavi, njihovi radovi nerijetko ostavljaju dojam ozbiljne profesionalne fotografije.

A ovo što smo izdvojili tek je mali dio njihova rada. Facebook čuva brojne fotografije, dok u njihove Instagram arhive nismo ni zavirili. Iza svega stoje godine fotografiranja, nebrojeni kadrovi i trenuci provedeni u iščekivanju onoga pravog.

Ovdje nema natjecanja ni izbora najboljeg fotografa.

Jer pet ljudi može gledati isti zalazak sunca i vidjeti pet potpuno različitih priča.

Nikola Ursić – od morskih dubina do vrhova Biokova

Većina nas more fotografira s obale. Nikola Ursić pokazuje da se prava čarolija ponekad krije upravo ispod njegove površine.

Jedna od njegovih najupečatljivijih fotografija nastala je na Jakiruši, gdje je u jednom kadru spojio dva svijeta – onaj iznad i onaj ispod mora.

Gore poznate stijene, nebo i obala. Dolje tamnoplavo podmorje, čiji oblici stvaraju gotovo nestvaran prizor.

Jedan kadar, dvije perspektive.

No Nikola nije vezan samo uz more. Njegov objektiv vodi nas na Biokovo, među konje na planinskim prostranstvima, do ptica na morskim stijenama, kroz maglovita jutra i pod dramatične olujne oblake.

Nikola posebno voli akcijske snimke i fotografije koje hvataju prirodu u pokretu. Privlače ga vremenske prilike i nevremena, neobične pojave u prirodi te rijetki fenomeni koje nije lako zabilježiti. Njegov objektiv zato često prati dramatične oblake, promjene na moru i nesvakidašnje prizore — trenutke u kojima treba brzo reagirati jer se isti kadar možda više neće ponoviti.

Uz fotografiju, voli bilježiti događaje i videozapisima.

Tako je zabilježio plivački maraton oko Kamena Brela, ali i kanadere koji su tijekom nedavnog požara kod Prološca zahvaćali vodu iz mora.

Takve snimke imaju posebnu vrijednost. Danas su zanimljive objave, a za dvadesetak godina možda će biti dragocjen dokument vremena.

Nikola ne fotografira samo ono što je lijepo. Fotografira i ono što se događa, mijenja i prolazi.

A kada pomislimo da smo već vidjeli sve moguće fotografije našeg mora, on nas podsjeti da najbolji kadar možda čeka upravo ondje gdje ga najmanje očekujemo.

Dragan Bekavac-Ivandić – njegove fotografije gledaju i televizijski gledatelji

Dok neki fotografi traže spektakularne prizore, Dragan Bekavac-Ivandić zna pronaći ljepotu i u sasvim običnim stvarima.

Stara drvena vrata? Zanimljiv motiv.

Grozd zrelog grožđa? Zašto ne?

Gusjenica na zelenom listu? I ona zaslužuje svojih nekoliko minuta fotografske slave.

Njegov fotografski svijet obuhvaća prirodu, more, svakodnevne prizore, putovanja i detalje koje mnogi ne bi ni primijetili.

Posebno voli zalaske sunca, kada se nebo pretvara u raskošnu paletu ružičastih, ljubičastih, zlatnih i narančastih tonova.

A Draganova fotografska priča ima i jednu zanimljivu posebnost.

Njegove fotografije redovito se pojavljuju u televizijskim vremenskim prognozama, uključujući program Hrvatske radiotelevizije i RTL-a.

Zamislite nekoga u Zagrebu, Osijeku ili Varaždinu kako uključuje televizor da provjeri hoće li sutra padati kiša, a na ekranu ga dočeka prizor koji je snimio naš fotograf iz Brela.

Nije loše za nešto što čovjek radi iz ljubavi!

No televizijska prepoznatljivost nije promijenila ono najljepše u njegovim radovima – jednostavnost i raznolikost motiva.

Dobar fotograf ne mora čekati da se dogodi nešto posebno. Ponekad je upravo on taj koji nešto posebno pronađe u običnome.

Jozo Staničić – kada fotografija postane mali vremeplov

Postoji nešto posebno u starim fotografijama.

Možda nemaju današnju rezoluciju, savršenu oštrinu ili digitalnu obradu, ali imaju nešto što ne može vratiti ni najskuplji fotoaparat – trenutak iz vremena koje je prošlo.

Među radovima Joze Staničića posebno se izdvaja fotografija snimljena još u listopadu 1982. godine.

Na njoj se vidi kamena građevina podno veličanstvenih biokovskih stijena i ptica u letu.

Prije više od četiri desetljeća to je bio prizor krajolika. Danas je i mali povijesni dokument.

Jozo i danas objavljuje fotografije našega kraja.

More, borovi, kamene crkvice, barke, plaže i zalasci sunca motivi su kojima se rado vraća.

Posebno se ističe njegova fotografija tamne siluete bora na pozadini narančastog neba.

Samo nekoliko elemenata – bor, more i zalazak sunca.

A opet, gotovo cijela Dalmacija stane u taj jedan kadar.

U njegovim fotografijama prepoznaje se privrženost prostoru i motivima koji čine identitet našega kraja.

Ono što Jozo fotografira danas možda će za četrdeset godina nekome značiti jednako koliko nama danas znači njegova fotografija iz 1982. godine.

Jer fotografija ne čuva samo prizor. Ona čuva i vrijeme.

Valentino Brkulj – rodom iz Zaveterja, danas u Makarskoj, ali za nas uvijek Brejanin

Valentino Brkulj rodom je iz Zaveterja, a danas živi u Makarskoj. No kada govorimo o ljudima povezanima s Brelima, njega jednostavno ne možemo preskočiti.

Jer, bez obzira na to gdje danas živi, mi ga i dalje smatramo svojim Brejaninom.

A njegove fotografije itekako zaslužuju pozornost.

Dok većina nas, ugledavši tamne oblake nad morem, pomisli na kišu i zatvaranje prozora, Valentino u njima može pronaći savršenu kulisu za fotografiju.

Njegovi radovi često imaju gotovo filmsku atmosferu.

Svjetionik pod olujnim nebom, voda koja se probija među stijenama, stare dalmatinske uličice ili prizori u kojima se sunce i sjene poigravaju prostorom – sve to kroz njegov objektiv dobiva poseban karakter.

Valentino pokazuje izrazit osjećaj za kompoziciju, kontrast i boje.

Na pojedinim fotografijama gotovo potpuno uklanja boje, naglašavajući tek jedan detalj. Na drugima priroda izgleda kao da ju je netko pažljivo oslikao.

Njegove fotografije imaju atmosferu, dubinu i osobni umjetnički izraz.

Ponekad djeluju poput radova namijenjenih ozbiljnim fotografskim izložbama.

Valentino nas podsjeća da za dojmljivu fotografiju nije nužno pronaći nepoznato mjesto. Ponekad je dovoljno poznato mjesto pogledati potpuno drukčijim očima.

A kad se tome pridruže pravo svjetlo, oblaci i dobar trenutak, priroda mu sama pripremi scenografiju.

Ivan Tomaš – neke fotografije nestanu s Facebooka, ali ne i iz sjećanja

I dok prethodnu četvoricu još uvijek susrećemo kroz njihove fotografske objave, peti Brejan u ovoj priči posljednjih je godina gotovo potpuno neaktivan na društvenim mrežama.

No bilo bi nepravedno zbog toga zaboraviti Ivana Tomaša.

Oni koji pamte razdoblje kada je Ivan intenzivnije objavljivao fotografije dobro znaju koliko je volio eksperimentirati s perspektivama i poznate prizore prikazivati na neobične načine.

Posebno je ostao zapamćen gotovo kultni kadar Kamena Brela, na kojemu je u jednoj fotografiji spojio podmorje i vrh stijene iznad morske površine.

Bio je to drukčiji pogled na jedan od najpoznatijih simbola našega mjesta.

Nažalost, tu fotografiju danas više ne uspijevamo pronaći među dostupnim objavama na Facebooku. Isto vrijedi i za mnoge druge radove koje pamtimo iz vremena Ivanove veće fotografske aktivnosti.

Među fotografijama koje su ostale dostupne posebno se ističe njegov neobični eksperiment u kojem je brejanski krajolik pretvorio u svojevrsni mali planet.

More se savija u krug, stijene i borovi izranjaju iz neobične perspektive, a poznati prostor poprima gotovo nestvaran izgled.

Ivanov interes nije bio ograničen samo na krajolike. Fotografirao je i portrete, motocikle te druge motive.

Ne znamo koliko se danas aktivno bavi fotografijom niti što se sve čuva u njegovoj privatnoj arhivi.

Ali ono što pamtimo dovoljno je da mu posvetimo mjesto u ovoj priči.

Jer dobra fotografija ne gubi vrijednost zato što više ne kruži društvenim mrežama.

Neke fotografije ostanu na profilima, neke na računalima i tvrdim diskovima, a neke jednostavno u sjećanju ljudi koji su ih vidjeli.

Ivanove su među njima.

Pet različitih pogleda, jedna zajednička ljubav

Zamislimo da svih pet fotografa pošaljemo na isto mjesto, u isto vrijeme, sa zadatkom da fotografiraju zalazak sunca nad Brelima.

Bismo li dobili pet istih fotografija?

Teško.

Nikola bi možda potražio neobičnu perspektivu uz morsku površinu.

Dragan bi primijetio zanimljivu igru boja ili detalj u prirodi.

Jozo bi u kadar mogao smjestiti prepoznatljivi dalmatinski bor.

Valentino bi možda tražio dramatičan kontrast svjetla i sjene.

A Ivan bi, poznavajući njegovu sklonost fotografskim eksperimentima, možda pokušao cijeli prizor pretvoriti u nešto sasvim neočekivano.

I upravo je to čar fotografije.

Svi možemo gledati isti krajolik, ali ga ne vidimo jednako.

Nekome je najljepša boja mora. Drugome igra oblaka. Trećemu stara kamena kuća. Četvrtome trenutak koji se više neće ponoviti.

A dobrom fotografu često je dovoljno nekoliko sekundi da svoj pogled pretvori u kadar koji će drugi pamtiti.

Brela nisu samo lijepa. Imaju i ljude koji tu ljepotu znaju sačuvati.

Živimo u mjestu čijim se krajolicima dive ljudi iz cijeloga svijeta.

Dolaze fotografirati more, plaže, Kamen Brela, borove, Biokovo i zalaske sunca. Ono što je mnogima san za godišnji odmor, nama je svakodnevica.

I možda upravo zato ponekad zaboravimo koliko je sve to posebno.

Srećom, postoje ljudi koji nas na to stalno podsjećaju.

Nikola, Dragan, Jozo i Valentino svojim nas fotografijama i danas iznova oduševljavaju, dok nas Ivanovi nekadašnji radovi podsjećaju na razdoblje u kojem je svojim kreativnim pristupom privlačio posebnu pozornost.

Njihove fotografije ne treba međusobno uspoređivati niti od njih stvarati natjecanje.

Nije važno tko ima skuplji fotoaparat, tko ima više pratitelja ili tko će prikupiti više lajkova.

Važno je ono što ostaje iza njihova rada.

A ostaju prizori našega kraja, uspomene, trenutci prirodne ljepote i fotografije koje će možda jednoga dana imati vrijednost kakvu danas još ne možemo ni zamisliti.

Zato im nećemo dijeliti medalje ni proglašavati pobjednika.

Radije ćemo im jednostavno zahvaliti.

Što izdvajaju svoje vrijeme, istražuju nove kadrove i dijele s drugima ono što su vidjeli.

Što nas podsjećaju da ponekad vrijedi zastati, podignuti pogled i primijetiti ljepotu koja nam je cijelo vrijeme pred očima.

I što dokazuju da fotografija ne mora biti nečija profesija da bi bila ozbiljna, kreativna i vrijedna divljenja.

Jer fotoaparat danas može imati gotovo svatko. Ali ne može baš svatko u poznatom prizoru vidjeti ono što vide Nikola, Dragan, Jozo, Valentino i Ivan.

A nama ostaje jednostavno zadovoljstvo – uživati u njihovim fotografijama.

I, naravno, povremeno im ostaviti zasluženi lajk.

Premda, ruku na srce, neke njihove fotografije zaslužuju mnogo više od običnog palca gore.


Brejanski list ovom pričom predstavlja petoricu zaljubljenika u fotografiju povezanih s Brelima. Prikazani radovi tek su mali izbor iz njihova dugogodišnjeg stvaralaštva, a cilj nije uspoređivanje autora, nego odavanje priznanja njihovu fotografskom radu i ljubavi prema zavičaju.

\n