Feljton · Sjećanja iz prošlosti
Bila je sredina kolovoza, vrhunac turističke sezone, vrijeme kada su Brela, Baška Voda, Promajna i Makarska trebali živjeti svoj najmirniji ljetni ritam. Umjesto toga, nebo pod Biokovom postalo je crveno, dim je prekrio obalu, na magistrali su se pojavile kolone cisterni, vojske i vatrogasaca, djeca su izvlačena na sigurno, a u Brelima se ozbiljno razmišljalo o mogućnosti evakuacije stanovnika i tisuća gostiju. Požar iz 1985. godine ostao je jedna od onih noći koje se ne pamte samo po datumu, nego po osjećaju.
Stariji stanovnici Makarske rivijere i danas se sjećaju prizora koji je tada izgledao gotovo nestvarno. Iznad mora, umjesto uobičajene ljetne noći, vidio se odsjaj vatre. Pod Biokovom se požar širio velikom brzinom, a ono što je u početku izgledalo kao još jedan ljetni požar vrlo brzo se pretvorilo u borbu za naselja, turističke objekte, šumu i prije svega ljude.
Kasnija svjedočanstva ljudi iz šumarstva govore koliko je stihija bila snažna. U samo nekoliko sati vatra je zahvatila golemi prostor pod Biokovom i proširila se prema zapadnom dijelu rivijere. Spominjala se površina od oko tisuću hektara, a požar se desetljećima poslije koristio kao mjerilo za usporedbu s drugim velikim požarima na Makarskom primorju.
Ali ljudima koji su tu noć bili u svojim kućama, hotelima ili na terenu broj hektara tada nije značio mnogo. Gledalo se samo jedno: kamo vatra ide i hoće li doći bliže kućama.
Posebno dramatično bilo je na području Baškog Polja i Promajne, gdje se nalazilo Dječje selo. Ondje više nije bilo vremena za procjene i čekanje. Djecu je trebalo izvući na sigurno. Evakuacija je organizirana u uvjetima u kojima današnja tehnologija nije postojala, a informacije su se prenosile telefonom, preko službi, policije, turističkih djelatnika i ljudi na terenu.
U Dječjem selu boravila su djeca iz različitih dijelova tadašnje države i inozemstva, a kada je postalo jasno da se požar približava, krenulo je izvlačenje. Djeca su prebacivana prema sigurnijim lokacijama, a dio ih je završio u makarskom Sportskom centru i drugim prihvatnim prostorima. Fotografije iz tog vremena prikazuju djecu i odrasle kako leže na madracima i dekama, iscrpljeni nakon noći u kojoj nitko nije znao koliko će situacija još trajati.
Jedna fotografija imala je samo jednu riječ ispod sebe: „Umor“.
Teško je pronaći bolji opis cijele noći.
Na magistrali su se istodobno nizali potpuno drukčiji prizori. Dok su jedni pokušavali napustiti ugroženo područje, prema vatri su dolazili drugi. Vatrogasna vozila, cisterne, policija, vojna vozila i druge službe slijevale su se prema požarištu. Fotografije iz tadašnjih novina pokazuju duge kolone vozila koje su čekale prolaz prema vatri, ljude koji satima nisu odmarali i vatrogasce koji su se nakon deset ili više sati borbe pokušavali nakratko odmoriti uz cestu.
Negdje oko pola dva ujutro glavnina vatrogasnih snaga koncentrirala se na Jadranskoj magistrali. Na teren su dolazile i dodatne snage, uključujući vojne protupožarne jedinice. Ljudi koji su sudjelovali u gašenju ulazili su u područje iz kojeg su drugi pokušavali izaći.
Na jednoj od fotografija vidi se teško nagorjela cisterna na putu prema Bastu. Ostala je kao nijemi dokaz brzine kojom se požar širio. U Baškom Polju stradali su dijelovi kampa, gorjeli su šatori, a spominjale su se i eksplozije plinskih boca. Sve se događalo usred turističke sezone, kada je Makarska rivijera bila puna ljudi.
Dok se na terenu vodila borba s vatrom, u Makarskoj je djelovao tadašnji Štab Civilne zaštite Općine Makarska. To je važno za razumijevanje cijele priče jer Brela 1985. nisu bila zasebna općina kao danas. Brela, Baška Voda, Makarska, Tučepi, Podgora i druga mjesta rivijere bila su dio tadašnje velike Općine Makarska, pa su se ključne odluke koordinirale na toj razini, uz suradnju mjesnih zajednica i službi na terenu.
U prostorijama Štaba Civilne zaštite telefoni su radili cijelu noć. Informacije su stizale s požarišta, procjenjivalo se gdje poslati raspoložive snage, kamo smjestiti evakuirane, treba li dodatno zatvarati promet i kako reagirati ako se vatra nastavi širiti prema novim naseljima.
Među ljudima koji su te noći bili u makarskom Štabu spominje se i Jure Bilić, rođeni Makaranin i tada jedan od najviših političkih dužnosnika u Jugoslaviji. Bilić je noć proveo s članovima Civilne zaštite, a tadašnji novinski izvještaji navodili su da je svojim iskustvom pomagao u organiziranju i vođenju borbe protiv požara.
Fotografije iz stožera danas možda djeluju gotovo nestvarno. Nema računala, nema satelitskih karata, nema mobitela ni aplikacija. Na stolovima su papiri i karte, u rukama telefonske slušalice, a svaka informacija s terena dolazi preko ljudi koji je prenose dalje.
I upravo je u takvoj situaciji trebalo razmišljati i o Brelima.
Brela su te 1985. već bila jako turističko mjesto. Kolovoz je značio pune hotele, privatni smještaj, veliki broj gostiju i vrlo malo prostora za pogrešku. Ako bi vatra ozbiljnije krenula prema mjestu, nije bilo dovoljno razmišljati samo o lokalnom stanovništvu. Trebalo bi organizirati i tisuće gostiju koji su boravili u hotelima, kućama i turističkim objektima.
A bila je 1985. godina, vrijeme bez mobilnih telefona, SMS upozorenja civilne zaštite, društvenih mreža i aplikacija koje danas gotovo u stvarnom vremenu mogu pokazati smjer širenja požara. Informacije su tada putovale telefonom, preko policije, mjesne zajednice, hotelskih recepcija, turističkih službi i od čovjeka do čovjeka. U takvim okolnostima svaka odluka morala je biti donesena brzo, a svaka pogrešna procjena mogla je imati ozbiljne posljedice.
Geografija Brela dodatno je otežavala situaciju. Iznad mjesta je Biokovo, ispod je more, a između njih uski obalni pojas i magistrala. Ako bi požar presjekao cestu, mogućnost izlaska velikog broja ljudi naglo bi se smanjila.
Zbog toga se razmišljalo o mogućnosti evakuacije.
Za starije generacije ta riječ nije bila bezazlena. Mnogi su još dobro pamtili Drugi svjetski rat ili su odrasli uz priče svojih roditelja o ratnim evakuacijama. Četrdesetak godina nakon rata ponovno se govorilo o mogućnosti napuštanja kuća, samo što ovoga puta prijetnja nije dolazila od vojske nego od vatre.
Upravo zato je požar iz 1985. ostao duboko u kolektivnom sjećanju stanovnika Brela i cijele rivijere. Za mnoge je to bila prva velika mirnodopska situacija nakon rata u kojoj se ozbiljno govorilo o organiziranom izmještanju stanovništva i turista.
More je pritom imalo posebnu ulogu. Kada je kopneni prostor stiješnjen između planine i mora, a glavna cesta ugrožena, more postaje prirodni izlaz. U evakuaciji ugroženih područja koristili su se brodovi i trajekti, što je pokazalo koliko pomorski pravac može biti važan kada kopnena komunikacija postane nesigurna.
Dramu te noći najbolje pokazuju ljudi.
Vatrogasac Berislav Erceg zadržan je u makarskom Domu zdravlja zbog opeklina. Uz njega su bili dr. Spasoje Rimini i medicinska sestra Gordana Kosović. Dok su jedni ljudi na planini gasili požar, drugi su u Domu zdravlja liječili posljedice te borbe.
Na cesti su sjedili iscrpljeni vatrogasci. U prihvatnim centrima spavala su djeca. U stožeru su ljudi razgovarali preko telefona i pokušavali složiti sliku onoga što se događa nekoliko kilometara dalje. Vozači cisterni čekali su novi smjer. Turisti su pitali gdje trebaju ići. Stanovnici su promatrali Biokovo i čekali vijesti.
U toj slici možda se najbolje vidi koliko se jedan požar u nekoliko sati može pretvoriti u događaj koji zahvati cijelu zajednicu.
Nije to bila samo borba vatrogasaca.
Bila je to borba u kojoj su sudjelovali Civilna zaštita, policija, vojska, liječnici, medicinske sestre, turistički radnici, vozači, hotelijeri i obični stanovnici rivijere. Svaki od njih imao je neku ulogu, a često nije bilo vremena čekati službenu naredbu za svaku sitnicu.
Nakon cijele noći napokon je došla zora.
Tadašnja Slobodna Dalmacija na naslovnici je nekoliko dana poslije objavila najvažniju vijest: „Žrtava nema – turisti sigurni“.
Uz nju je stajao naslov koji je možda najbolje opisivao cijeli događaj: „Noć sudara ljudi i plamena“.
Fotoreportaža iz požarišta nosila je naslov „Dramatična noć pod Biokovom“, a fotografije su sačuvale ono što se riječima teško može prenijeti. Cisterne na magistrali, spaljeni kamp, umornu djecu, ozlijeđene vatrogasce, ljude u stožeru, crnu zemlju nakon požara i konačno jutro.
Jedna od posljednjih fotografija imala je jednostavan potpis: „Zora“.
Možda upravo ta riječ najbolje zatvara priču o velikom požaru iz 1985. godine. Nakon noći u kojoj nitko nije mogao znati dokle će vatra stići, svanulo je. Ljudi su ostali živi, djeca su bila na sigurnom, turisti su bili zbrinuti, a vatrogasci su i dalje stajali na požarištu.
Ipak, za Brela i ostatak Makarske rivijere ta noć nije završila kada je ugašen posljednji plamen. Ostala je u pričama obitelji, u sjećanju ljudi koji su tada bili djeca, u fotografijama, novinskim naslovnicama i u onom posebnom osjećaju koji se pojavi svaki put kada ljeti pod Biokovom izbije veliki požar.
Promijenila se država. Promijenile su se općine. Promijenila su se vatrogasna vozila, komunikacija, tehnologija i način upozoravanja stanovništva. Danas gotovo svatko u džepu ima telefon kojim u nekoliko sekundi može vidjeti gdje gori i dobiti upozorenje.
Ali ono najvažnije nije se promijenilo.
Brela su i dalje između Biokova i mora. Makarska rivijera i dalje živi uz šumu i planinu. Ljeti i dalje na relativno uskom prostoru borave deseci tisuća ljudi.
Zato požar iz 1985. nije samo stara priča iz požutjelih novina.
To je dio kolektivnog sjećanja Makarske rivijere i podsjetnik na jednu noć kada su se stanovnici, turisti i službe našli pred istim pitanjem: koliko će se vatra približiti i hoće li doći trenutak kada će svi morati krenuti.
Za generaciju koja je tu noć doživjela i danas je dovoljno reći samo nekoliko riječi.
To je bila noć kada je gorjelo pod Biokovom.