Kada je Vjekoslav Radić 2025. postao načelnik Baške Vode i nakon 32 godine srušio Joška Roščića, izgledalo je kao da je završila jedna politička era. Samo nešto više od godinu dana poslije dogodio se obrat koji je cijelu pobjedu stavio u sasvim drukčiji kontekst: Radić se vratio u HDZ, stranku čiju je dugogodišnju lokalnu vlast pobijedio upravo uz pomoć ljudi koji su se protiv nje godinama borili. U središtu te priče stoje Matejas Jozipović i Josip Topalović. Jozipović kao najveći kontinuitet lokalne opozicije, Topalović kao jedno od njezinih najborbenijih i najaktivnijih lica u završnim godinama Roščićeve ere. Uz njih je postupno stasala šira ekipa – Dino Beroš iz Krvavice, Nikolina Divić, Luka Granić, Melinda Borković, Tanja Baković i drugi. Radić je na toj već izgrađenoj političkoj infrastrukturi postao kandidat promjene. A onda je politički krenuo natrag prema mjestu iz kojeg je prije kandidature otišao.
Da bi se razumjelo koliko je Radićev povratak u HDZ snažan politički obrat, treba se vratiti puno dalje od izbora 2025. Priča ne počinje s Radićem nego s dugogodišnjim pokušajima da se u Baškoj Vodi stvori ozbiljna alternativa Jošku Roščiću i vlasti koja je trajala više od tri desetljeća.
Matejas Jozipović u toj je priči najvažnija figura kontinuiteta. Politički je aktivan još od 2001. godine, kada s nezavisnom listom ulazi u Općinsko vijeće, a nekoliko godina poslije postaje i donačelnik. Već 2009. izlazi izravno protiv Roščića u utrci za načelnika. Gubi, ali ne nestaje. Upravo je to važan dio njegove političke kronologije: izborni porazi nisu ga izbacili iz lokalne politike. Ostao je prisutan kroz vijeće, nezavisnu političku scenu i kasnije NLM, godinama gradeći alternativu vlasti koja je mnogima izgledala gotovo nesmjenjiva.
Dok je Roščić nastavljao vladati, Jozipović je ostajao jedna od stalnih opozicijskih figura. Izborni ciklusi su prolazili, odnosi snaga se mijenjali sporo, a HDZ je zadržavao snažnu lokalnu strukturu. Ipak, oko Jozipovića se postupno formirala nova generacija ljudi koji više nisu prihvaćali lokalnu politiku kao prostor u kojem je ishod unaprijed poznat.
U posljednjim godinama Roščićeve ere uz njega se posebno profilirao Josip Topalović. Ako je Jozipović predstavljao iskustvo, političku memoriju i kontinuitet, Topalović je postao jedna od najjačih operativnih figura opozicije – izravniji, terenskiji i spreman ulaziti u otvorene sukobe oko konkretnih lokalnih problema. Njegov politički profil gradio se na pitanjima prostora, rada Općine, javnih površina i Baškog Polja, temama koje su opoziciji davale konkretnu političku težinu među ljudima.
Baško Polje je u toj kronologiji važno upravo kao pokazatelj s kakvim se sve pritiscima i interesima ta opozicija susretala. Jozipović i Topalović nisu u završnim godinama Roščićeve vlasti vodili samo klasičnu lokalnu političku bitku s HDZ-om. Otvarali su pitanja vlasništva, prodaje zemljišta, prostornih planova i velikih privatnih interesa povezanih s ljudima poput Pavla Vujnovca i Josipa Jurčevića. Javno su propitivali način na koji je jedan od najvrjednijih prostora na Makarskoj rivijeri prelazio u privatne ruke i što takvi poslovi znače za lokalnu zajednicu. N1 je izvještavao da su upravo Topalović i drugi lokalni akteri među prvima ozbiljnije otvorili pitanja vlasništva i prenamjene Baškog Polja.
To nije bila zasebna politička epizoda, nego dio šire slike Baške Vode uoči konačnog obrata. Dugogodišnja vlast, prostorni interesi, veliki privatni kapital, sporovi oko toga kome pripada budućnost najvrjednijeg prostora i sve žešći sukobi u vijećnici stvarali su atmosferu u kojoj se opozicija morala dokazivati puno prije nego što je imala realnu priliku osvojiti vlast.
U takvom okruženju Topalović se uz Jozipovića dodatno profilirao. Dok je Matejas nosio dugi politički kontinuitet, Topalović je bio čovjek koji je mnoge od tih tema pretvarao u konkretan politički pritisak. Time njih dvojica postupno prestaju djelovati kao usamljeni opozicionari i postaju jezgra šire ekipe.
Oko njih se zatim okupljaju novi ljudi. Dino Beroš iz Krvavice donosi važnu vezu s drugim dijelovima općine i terenski rad izvan samog centra Baške Vode. Nikolina Divić unosi novu energiju i optimizam, dok Luka Granić, Melinda Borković, Tanja Baković i drugi proširuju organizacijsku bazu. Ta ekipa više nije bila samo skup nekoliko ljudi koji kritiziraju vlast. Postajala je politička struktura koja je mogla pokriti vijećnicu, teren, manja mjesta i birače kojima je trebala vjerodostojna alternativa.
Važan dio tog širenja političke baze dolazio je i iz Promajne, Bratuša i Krvavice, odnosno inicijative Tri vale, koja je prije izbora otvorila pitanja dugogodišnje zapostavljenosti tih naselja, a potom se uključila u zajednički politički projekt NLM-a, SDP-a i Vjekoslava Radića.
Do 2021. konačni preokret još nije došao. Roščić je i dalje bio načelnik, HDZ i dalje snažan, a opozicija ponovno nije uspjela preuzeti vlast. Ali ono što je četiri godine ranije možda izgledalo kao skup pojedinaca sada je već imalo prepoznatljivu jezgru. Jozipović je držao politički kontinuitet, Topalović je postajao sve vidljiviji i borbeniji, a oko njih se formirala nova ekipa koja je imala dovoljno energije da nakon još jednog poraza ne nestane.
Tada se približavaju izbori 2025. i pojavljuje se Vjekoslav Radić.
Radić je u taj projekt donio nešto vrlo važno: mogućnost da se dosegne dio birača koji tradicionalnoj opoziciji možda nikada ne bi dao glas. Kao bivši član HDZ-a imao je političku pozadinu koja mu je omogućavala da zahvati i konzervativniji dio biračkog tijela, dok je istodobno nastupao kao kandidat promjene uz podršku NLM-a i SDP-a.
To je bila izborna formula koja je prvi put ozbiljno mogla ugroziti Roščića.
Ali važan je redoslijed.
Radić nije došao na prazno mjesto i iz ničega stvorio politički pokret. Došao je u već izgrađenu opozicijsku strukturu. Jozipović je iza sebe imao više od dva desetljeća lokalne politike. Topalović godine borbene vijećničke aktivnosti. Ekipa je već postojala. Postojali su ljudi na terenu, postojalo je nezadovoljstvo dugogodišnjom vlašću i postojala je politička infrastruktura sposobna nositi ozbiljnu kampanju.
Radić je toj strukturi dao lice kandidata koji može proširiti biračku bazu.
Ona je njemu dala teren na kojem može pobijediti.
Upravo zato kasniji obrat ima toliko veću težinu.
Na izborima 2025. zajednička lista NLM-a i SDP-a osvaja većinu u Općinskom vijeću. Istodobno se utrka za načelnika pretvara u pravu izbornu dramu. Prvotno je Joško Roščić dobio 914 glasova, a Vjekoslav Radić 906 – samo osam glasova razlike.
Nakon toliko godina rada moglo je izgledati kao još jedan poraz.
Ali upravo tada ponovno u prvi plan izlazi Matejas Jozipović.
NLM, zastupan po Jozipoviću, podnosi žalbu Ustavnom sudu. Sud je žalbu prihvatio, poništio odluku o rezultatima i odredio ponovno glasovanje na biračkom mjestu u zgradi Općine. U odluci je izričito navedeno da je NLM, zastupan po Jozipoviću, bio politička opcija koja je predložila Radića za načelnika te da nadležna izborna tijela nisu provela sve potrebne provjere.
To je jedan od presudnih trenutaka cijele priče.
Jozipovićev doprinos tada više nije bio samo simboličan ili vezan uz godine opozicijskog rada. Njegova politička opcija pokrenula je pravni postupak koji je Radiću otvorio novu priliku.
Na ponovljenom glasovanju Radić pobjeđuje.
Nakon 32 godine Joško Roščić odlazi s mjesta načelnika.
Za Radića je to bio najveći politički uspjeh.
Za Matejasa završetak puta koji je trajao gotovo četvrt stoljeća.
Za Topalovića završetak godina otvorene opozicijske borbe.
Za Beroša, Divić i ostale potvrda da se godine rada mogu pretvoriti u stvarnu vlast.
I upravo tada počinje paradoks.
Ekipa je znala kako zajedno srušiti dugogodišnju vlast. Puno teže pokazalo se zajedno upravljati nakon pobjede.
Tijekom 2026. odnosi između Radića i ljudi koji su mu pomogli do pobjede počinju pucati. Šestero od sedmero vijećnika dotadašnje većine uskraćuje mu političku podršku. Među njima su Matejas Jozipović, Josip Topalović, Dino Beroš, Nikolina Divić, Luka Granić i Melinda Borković.
To nije bio sukob s ljudima koji su se Radiću priključili kada je već osvojio vlast.
To su bili ljudi koji su politički projekt nosili prije njegove pobjede.
Topalović ponovno izlazi u prvi plan kao jedan od onih koji javno obrazlažu raskid. Politička poruka bila je jasna: ljudi koji su mu dali vijećničku i političku infrastrukturu više nisu spremni biti automatska podrška načelniku.
Istodobno Jozipovićeva kronologija dobiva novo poglavlje. Godine 2026. postaje predsjednik NLM-a i time formalno preuzima čelnu poziciju političke organizacije čiju je lokalnu priču godinama gradio.
A onda dolazi najveći obrat.
Radić se vraća u HDZ.
Čovjek koji je kao bivši HDZ-ovac izašao pred birače kao kandidat projekta NLM-a i SDP-a, čovjek kojem su Jozipović, Topalović i njihova ekipa dali političku infrastrukturu i iza kojeg su stali u borbi protiv 32-godišnje HDZ-ove vlasti, nešto više od godinu dana poslije ponovno postaje član upravo te stranke.
Tu cijela priča iz 2025. dobiva novo značenje.
Jer Matejas i Topalović nisu godinama stvarali političku alternativu samo da bi promijenili jedno prezime na vratima načelničkog ureda. Njihova borba prolazila je kroz više izbornih ciklusa, vijećničke sukobe, lokalne probleme, Baško Polje, snažne privatne interese oko Vujnovca i Jurčevića, prostorne sporove i stvaranje šire ekipe sposobne preuzeti odgovornost.
Radić je u završnoj fazi bio čovjek koji je toj cijeloj strukturi omogućio da zahvati dovoljno širok krug birača.
Ali je upravo zbog toga njegov povratak u HDZ puno više od obične promjene stranačke iskaznice.
Pokazuje koliko je projekt iz 2025. bio složen spoj ljudi s vrlo različitim političkim pozadinama koji su u jednom trenutku imali isti cilj – srušiti Roščića.
Jozipović i Topalović u toj su kombinaciji možda bili politički naivni. Znali su odakle Radić dolazi, ali su vjerovali da će zajednički projekt promjene biti jači od njegova starog političkog identiteta.
Pokazalo se da nije.
Ali to ne briše njihov doprinos.
Naprotiv, Radićev povratak u HDZ još jasnije pokazuje koliko je njegova pobjeda ovisila o legitimitetu ljudi koji su mu tada stali iza leđa.
Bez Jozipovića, Topalovića, NLM-a i šire ekipe Radić bi bio bivši HDZ-ovac koji pokušava pobijediti dugogodišnjeg HDZ-ova načelnika.
S njima je postao kandidat promjene.
Zato Matejasova kronologija ostaje najbolji okvir za razumijevanje cijele priče. Počinje još 2001. s nezavisnom listom i ulaskom u vijeće, prolazi kroz funkciju donačelnika, izravne izborne sukobe s Roščićem, godine opozicije i nove poraze. Zatim uz njega stasava Topalović, opozicija se zaoštrava kroz teme prostora i Baškog Polja, pojavljuju se Beroš, Divić i nova ekipa, a pred izbore dolazi Radić.
Slijedi dramatična 2025., osam glasova minusa, Jozipovićeva žalba preko NLM-a, odluka Ustavnog suda i konačna pobjeda Radića.
A onda potpuni obrat.
Matejas ostaje na čelu političkog pravca koji je godinama gradio.
Topalović ostaje uz njega kao jedna od najjačih lokalnih figura te ekipe.
Beroš, Divić i ostali uglavnom ostaju zajedno.
Radić odlazi natrag u HDZ.
Zato ovu političku priču nije dovoljno završiti rečenicom da je „Radić srušio Roščića“.
Radić jest bio kandidat koji je pobijedio.
Ali mogućnost te pobjede gradila se godinama.
Matejas Jozipović ostaje najveći simbol kontinuiteta te borbe.
Josip Topalović jedna od najvažnijih figura njezine završne i najborbenije faze.
Beroš, Divić, ljudi okupljeni oko Tri vale i ostali dokaz su da nijedna lokalna promjena nije djelo jednog čovjeka.
Baško Polje, Vujnovac i Jurčević samo su dio šire slike svega s čime se ta ekipa godinama susretala dok je gradila političku alternativu.
A Radić ostaje najveći paradoks cijele priče: čovjek koji je zahvaljujući toj širokoj konstrukciji postao lice rušenja 32-godišnje HDZ-ove vlasti, da bi se nešto više od godinu dana poslije ponovno politički vratio u HDZ.
I zato danas više nije najzanimljivije pitanje tko je 2025. pobijedio na izborima.
To znamo.
Puno je zanimljivije tko je godinama stvarao uvjete da do te pobjede uopće dođe – i što je od ideje promjene ostalo nakon što se njezino pobjedničko lice vratilo tamo odakle je krenulo.