Nogomet, profesionalni tenis, međunarodno suđenje, olimpijska i paraolimpijska pozornica te humanitarni rad pod okriljem jedne od najvažnijih svjetskih organizacija za borbu protiv gladi – malo je obitelji u kojima se na jednom mjestu susreće toliko različitih sportskih i životnih priča. Obitelj Dražić, snažno povezana s Brelima, upravo je takav primjer. Kada se pogleda životni put svakog člana obitelji zasebno, već postoji dovoljno materijala za ozbiljnu sportsku priču, a kada se sve spoji, dobiva se rijedak primjer obitelji u kojoj su dvije generacije ostavile prepoznatljiv trag u profesionalnom sportu, svatko na svoj način, ali uz zajedničke vrijednosti rada, discipline, karaktera, odricanja i međusobne podrške.
Posebno mjesto u toj priči pripada Darku Dražiću, imenu dobro poznatom ljubiteljima hrvatskog nogometa. Bio je prvi kapetan Hajduka u samostalnoj Hrvatskoj. Njegov nogometni put nije bio samo uspješna klupska karijera, nego i dio samih početaka hrvatske nogometne reprezentacije. Dana 17. listopada 1990. godine nastupio je u početnoj postavi prve utakmice hrvatske reprezentacije protiv Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu, čime je njegovo ime ostalo trajno zapisano u povijesti hrvatskog nogometa. Bio je jedan od igrača prve hrvatske reprezentativne generacije, a posebno važno mjesto zauzima i njegova veza s Hajdukom. Nosio je bijeli dres i bio dio trofejnih generacija splitskog kluba. U dresu Hrvatske bio je među igračima njezina prvog, povijesnog nastupa. Upravo zbog toga na njegov nogometni put ne može se gledati samo kroz statistiku nastupa i klubove za koje je igrao, nego i kroz činjenicu da je bio dio vremena u kojem se ispisivala nova stranica hrvatskog sporta.
Nakon Hajduka Darko je značajan dio igračke karijere proveo u Njemačkoj, gdje je godinama nastupao za Fortunu Düsseldorf. Tamo je stekao velik ugled, a nakon završetka igračke karijere nije napustio nogomet. Naprotiv, otvorilo se novo, gotovo jednako veliko poglavlje njegova života – trenersko. Njegov trenerski put trajao je više od dva desetljeća i odveo ga je u različite zemlje, ali posebno mjesto u toj priči zauzima Iran, gdje je radio u brojnim klubovima i gdje je tijekom godina izgradio status čovjeka kojeg nogometni ljudi dobro poznaju i cijene. Radio je s različitim generacijama igrača i trenerima, među ostalima i u klubovima velikog imena, a kroz dugogodišnji boravak i rad u iranskom nogometu ostavio je trag koji se ne mjeri samo rezultatima nego i odnosima koje je izgradio s igračima i ljudima iz klubova. U tom dijelu svijeta Darko je i danas prepoznatljivo ime, upravo zbog godina ozbiljnog rada, profesionalizma i iskustva koje je prenosio drugima.
Dok je Darkova karijera obitelj vodila kroz različite zemlje i nogometne sredine, važnu ulogu u cijeloj obiteljskoj priči imala je Jadranka Dražić, osoba koja je godinama predstavljala čvrst oslonac obitelji. Izravna, ponekad britka i bez puno okolišanja, ali istodobno izrazito zaštitnički nastrojena prema obitelji, Jadranka je izgradila način života u kojem su disciplina, odgovornost i red bili gotovo jednako važni kao i talent. U obitelji u kojoj su putovanja, treninzi, utakmice, turniri, pobjede, porazi i veliki ciljevi godinama bili svakodnevica, takav karakter imao je veliku važnost. U profesionalnom sportu javnost uglavnom vidi igrača, rezultat ili trofej, ali mnogo rjeđe vidi ljude koji stoje iza svega toga. Upravo tu ulogu Jadranka je godinama nosila – kao osoba koja je držala obitelj čvrsto na okupu dok su se sportske karijere razvijale u različitim smjerovima.
Jedan od tih puteva vodio je Marianu Dražić od teniskih terena u Brelima do profesionalnog tenisa. Tenis je počela trenirati upravo u Brelima, sa samo osam godina, a ono što je započelo kao dječja sportska aktivnost postupno je preraslo u ozbiljnu profesionalnu karijeru. Godinama kasnije igrala je međunarodne turnire, osvajala ITF naslove i stigla do vrlo dobrog plasmana na svjetskoj ljestvici, posebno u konkurenciji parova. Upravo je taj početak u Brelima posebno zanimljiv jer pokazuje da veliki sportski put ne mora nužno početi u velikoj akademiji ili metropoli. Ponekad sve počinje na malom lokalnom terenu, ali uz talent, rad, disciplinu i upornost može prerasti u karijeru koja vodi diljem svijeta.
Mariana je tijekom godina privlačila pažnju i svojom pojavom. Fotogenična, elegantna i prirodno atraktivna, bez problema je mogla mnogo snažnije graditi javni imidž kroz modu, fotografiju i društvene mreže. U vremenu u kojem mnogi sportaši svoju popularnost grade i kroz osobni brend, mogla je odabrati takav put i možda si otvoriti neka druga vrata. Ipak, kod nje je sport ostao ispred svega. Treninzi, putovanja, turniri, rezultati, pobjede, porazi i novi pokušaji bili su središte njezina života. Upravo taj izbor puno govori o karakteru. Iza atraktivnog javnog dojma nije gradila priču samo na slici, nego na radu, rezultatima i upornosti.
Nakon godina profesionalnog tenisa Mariana je svoje iskustvo počela vraćati sportu i kroz rad s djecom. U Makarskoj je pokrenula ljetni teniski kamp, a na treninge dolaze djeca iz šireg područja, uključujući Omiš, Vrgorac, Imotski, Makarsku i Brela. Na taj način njezina priča dobila je novu dimenziju. Djevojčica koja je svoje prve teniske korake napravila u Brelima danas znanje i iskustvo prenosi djeci koja tek započinju vlastiti sportski put. Time se na simboličan način zatvara krug, jer sport koji je njoj otvorio vrata profesionalnog svijeta danas kroz njezin rad postaje prilika novim generacijama.
Važan dio Marianine priče ipak ne pripada isključivo sportu. Svoju prepoznatljivost godinama je koristila i za humanitarni rad kroz ShareTheMeal, projekt koji djeluje u sklopu UN-ova World Food Programmea. Riječ je o programu kojim se putem donacija prikupljaju obroci za ljude pogođene glađu, ratom i siromaštvom. Mariana je kroz vlastiti angažman i tim sudjelovala u prikupljanju više od 100.000 obroka, čime je sportska prepoznatljivost dobila potpuno drugačiji smisao. Posebno je važno istaknuti da je World Food Programme 2020. godine dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj rad u borbi protiv gladi i za doprinos poboljšanju uvjeta za mir u područjima pogođenima sukobima. Mariana osobno, naravno, nije dobitnica Nobelove nagrade, ali njezin angažman odvijao se u okviru organizacije koja je to najveće međunarodno priznanje dobila. To cijeloj priči daje dodatnu težinu, jer pokazuje da sport i javna prepoznatljivost mogu biti korišteni i za konkretno pomaganje drugima.
Druga kći, Antonia Dražić, također je ostala vezana uz tenis, ali iz potpuno drugačije perspektive. Dok se Mariana natjecala na teniskom terenu, Antonia je izgradila međunarodnu sudačku karijeru i došla do samog vrha svjetskog teniskog suđenja. Sudila je na tri Grand Slam turnira i na dvjema Olimpijskim igrama, u Tokiju i Parizu. Među njezinim najvećim postignućima je i suđenje finala Paraolimpijskih igara. Doći do takve razine u međunarodnom suđenju zahtijeva godine znanja, iskustva, koncentracije, autoriteta i povjerenja sportskih organizacija, jer na najvećim svjetskim turnirima nema prostora za slučajnost.
Antonijin put pokazuje koliko je sportsko suđenje zahtjevna i ozbiljna profesija. Sudac na toj razini mora poznavati svaki detalj pravila, donositi odluke pod velikim pritiskom, imati autoritet pred najboljim igračima svijeta i istodobno ostati miran u situacijama koje odlučuju važne mečeve. Antonia se danas nalazi u samom vrhu međunarodnog teniskog suđenja, a uz suđenje sudjelovala je i u razvoju i edukaciji drugih sudaca. Dobitnica je državne nagrade za postignuća u tenisu u sudačkoj kategoriji, čime je potvrđeno da njezin rad nije ostao prepoznat samo međunarodno nego i u domaćem sportskom sustavu.
Posebno je zanimljivo promatrati priču dviju sestara koje su u istom sportu pronašle potpuno različite puteve. Mariana je profesionalni tenis živjela iz perspektive igračice, kroz treninge, turnire, ranking i borbu za svaki bod. Antonia je isti sport upoznala iz perspektive osobe koja mora osigurati da se pravila poštuju i da natjecanje bude regularno. Jedna je bila na terenu, druga iznad njega, ali obje su došle do međunarodne razine. Upravo taj kontrast njihovu obiteljsku priču čini još zanimljivijom.
Kada se cijela priča obitelji Dražić pogleda zajedno, teško je pronaći mnogo sličnih primjera na jednom tako malom području. Darko je ostavio trag u Hajduku, prvoj hrvatskoj reprezentaciji, njemačkom nogometu i tijekom više od dva desetljeća trenerskog rada, posebno u Iranu. Mariana je iz Brela stigla do profesionalnog tenisa, međunarodnih turnira, humanitarnog rada i danas znanje prenosi novim generacijama kroz teniski kamp. Antonia je izgradila međunarodnu sudačku karijeru, sudila na tri Grand Slam turnira, dvjema Olimpijskim igrama i u finalu Paraolimpijskih igara te danas pripada samom vrhu svjetskog teniskog suđenja. Jadranka je kroz sve te godine bila čvrst oslonac obitelji i osoba koja je čuvala disciplinu, poticala odgovornost i držala obitelj na okupu.
Upravo zato priča obitelji Dražić nije zanimljiva samo zbog trofeja, rankinga, velikih utakmica ili međunarodnih natjecanja. Ona govori i o tome što stoji iza takvih rezultata. O godinama rada kada nema publike, o treninzima kada se ne vidi napredak, o putovanjima, odricanju, porazima, povratcima i ponovnim pokušajima. Govori o obitelji koja je prihvatila da profesionalni sport rijetko dopušta lagodan život i da uspjeh gotovo uvijek dolazi uz cijenu.
Za Brela ova priča ima posebnu vrijednost jer pokazuje da veliki sportski putevi mogu početi upravo ovdje. Nije presudno dolazi li netko iz velikog grada, sportske akademije ili sredine s tisućama sportaša. Ponekad je dovoljan lokalni teren, dovoljno snažna želja, podrška obitelji i spremnost da se godinama radi bez jamstva da će se veliki rezultat ikada dogoditi.
Obitelj Dražić zato može biti lijep primjer mladima koji danas u Brelima, Makarskoj ili okolnim mjestima tek počinju trenirati. Njihova priča pokazuje da uspjeh nema samo jedan oblik. Netko će postati profesionalni igrač, netko trener, netko međunarodni sudac, netko će svoje sportsko iskustvo prenijeti djeci, a netko će svoju prepoznatljivost iskoristiti da pomogne drugima. Važno je pronaći vlastiti put i imati dovoljno discipline i karaktera da se njime nastavi kada postane teško.
Veliki rezultati ne nastaju preko noći. Iza njih su godine rada, podrške, discipline, neuspjeha, novih pokušaja i odricanja. Priča obitelji Dražić upravo je primjer koliko daleko takav put može odvesti kada se talent spoji s karakterom, upornošću i ljudskom željom da se nakon svakog pada ponovno ide dalje.