Nova europska istraživanja upozoravaju na ozbiljan pad divljih populacija medonosne pčele. Bez stalnog priljeva novih rojeva iz pčelinjaka, njihov bi se broj u pojedinim područjima mogao u deset godina smanjiti za više od polovice. Problem nije samo u pčelama i medu – riječ je o važnom dijelu prirodnog sustava o kojem ovisi velik broj biljaka i drugih živih vrsta.
Kada kažemo pčela, većina ljudi pomisli na košnice, pčelare i med. No medonosne pčele mogu živjeti i potpuno samostalno, bez ikakve pomoći čovjeka.
Takve kolonije nastanjuju šupljine starih stabala, pukotine stijena, napuštene građevine i druga zaklonjena mjesta. Same pronalaze hranu, same preživljavaju zimu i same se nose s bolestima i nametnicima.
Upravo su te divlje populacije danas sve ugroženije.
Broj kolonija mogao bi snažno padati
Znanstvenici koji su pratili stotine mjesta na kojima žive divlje pčelinje kolonije u više europskih država utvrdili su da se u većini promatranih područja njihov broj smanjuje.
Procjena pokazuje da bi bez novih rojeva koji napuštaju pčelinjake i nastanjuju se u prirodi broj divljih kolonija mogao u deset godina pasti za oko 56 posto.
To znači da dio populacije koji danas vidimo u prirodi možda opstaje upravo zahvaljujući stalnom dolasku novih pčela iz uzgojenih zajednica.
Zašto pčele nestaju?
Ne postoji samo jedan uzrok.
Veliki problem predstavlja nestanak prirodnih staništa. Kada se uklanjaju stara stabla, čiste zapuštene površine ili nestaju prirodni zakloni, pčele gube mjesta u kojima mogu osnovati koloniju.
Problem je i sve manja raznolikost biljaka. Pčelama nije dovoljno nekoliko tjedana obilne cvatnje. Potrebna im je hrana tijekom većeg dijela godine.
Tu su i pesticidi, bolesti, promjene u korištenju prostora, klimatske promjene i sve dulja razdoblja velikih vrućina i suše.
Posebno je ozbiljan problem varoa, parazitska grinja koja može znatno oslabiti pčelinju zajednicu.
Pčelar takvu koloniju može liječiti i hraniti.
Divlja zajednica mora preživjeti sama.
Kad nestanu pčele, problem nije samo med
Najveća pogreška bila bi smatrati da se problem nestanka pčela tiče samo proizvodnje meda.
Pčele su važni oprašivači.
Prelazeći s cvijeta na cvijet prenose pelud i tako omogućuju razmnožavanje velikog broja biljaka. Od tih biljaka zatim ovise drugi kukci, ptice i brojne druge životinje.
Nestanak oprašivača zato pokreće puno širi lanac posljedica.
Manje pčela može značiti manje raznoliku vegetaciju, slabije prirodne ekosustave i manju otpornost okoliša na klimatske i druge promjene.
Divlje pčele mogu čuvati nešto posebno vrijedno
Znanstvenike posebno zanimaju kolonije koje godinama uspijevaju preživljavati bez pomoći čovjeka.
Ako neka zajednica uspije opstati unatoč bolestima, nametnicima, nedostatku hrane i promjenama vremena, moguće je da posjeduje osobine koje joj omogućuju bolju prilagodbu.
Takve osobine mogu biti genetski vrlo vrijedne.
Divlje populacije zato nisu samo skup pčela koje žive izvan košnica. One mogu predstavljati svojevrsnu prirodnu genetsku rezervu koja bi u budućnosti mogla biti važna i za pčelarstvo.
Ako takve kolonije nestanu, mogu nestati i osobine koje priroda razvija desetljećima ili stoljećima.
Staro stablo nije uvijek beskorisno stablo
Jedan od važnih zaključaka ove priče odnosi se i na način na koji gledamo okoliš.
Staro, šuplje stablo često doživljavamo kao nešto što treba ukloniti. Zaraslu površinu smatramo neurednom, a samoniklu vegetaciju nepotrebnom.
Za mnoge životinjske vrste upravo takva mjesta predstavljaju dom.
Pčelama, leptirima i drugim kukcima važni su upravo prostori koji nisu potpuno uređeni i očišćeni.
To ne znači da prostor ne treba održavati, nego da svako uklanjanje prirodnih staništa ima svoju cijenu.
Problem nije daleko od nas
Iako istraživanje nije provedeno u Hrvatskoj, problemi koje opisuje nisu ograničeni samo na zemlje u kojima su znanstvenici pratili kolonije.
Nestanak zelenih površina, uklanjanje starih stabala, sve intenzivnija gradnja, sušna razdoblja i promjene u vegetaciji prisutni su u velikom dijelu Europe.
Zato je ovo tema koja se tiče i naših krajeva.
U područjima poput Brela, gdje se na malom prostoru susreću vrtovi, maslinici, borova šuma, makija, kamenjar i planinsko zaleđe, očuvanje raznolike vegetacije može imati posebno značenje za oprašivače.
Ali problem je mnogo širi od jednog mjesta.
Pčela je mali dio velikog sustava
Nestanak jedne pčelinje kolonije možda se na prvi pogled ne čini važnim.
Ali priroda ne funkcionira kroz pojedinačne vrste odvojene jedna od druge.
Biljke ovise o oprašivačima. Drugi kukci i životinje ovise o biljkama. Čovjek na kraju ovisi o cijelom tom sustavu.
Zato priča o divljim medonosnim pčelama nije samo priča o pčelarima.
To je upozorenje da prirodni sustavi mogu slabiti mnogo prije nego što posljedice postanu vidljive ljudima.
Ako želimo sačuvati pčele, moramo sačuvati i prostor u kojem one mogu živjeti.
Ponekad je za to dovoljno ostaviti staro stablo, sačuvati komad prirodne vegetacije ili jednostavno prihvatiti da priroda ne mora svugdje izgledati potpuno uređeno.
Izvor: Phys.org, prema europskom istraživanju o stanju divljih populacija medonosne pčele.