Za 2026. planirano je više od sedam milijardi eura prihoda HZZO-a. A bolesni čovjek i dalje može završiti pred izborom: čekajte mjesecima ili platite privatno. Gdje zapinje sustav koji svi zajedno financiramo? I kada smo prihvatili da nakon uputnice slijedi potraga za novcem?
Dođete svojem liječniku jer imate zdravstveni problem. Pregleda vas, procijeni da trebate dodatnu obradu i izda uputnicu preko HZZO-a. Zatim provjeri naručivanje i kaže: „Prvi slobodan termin je za sedam mjeseci.”
Vi imate tegobe sada. Brinete se sada. Pregled vam treba da biste saznali što vam je i što dalje treba poduzeti. Ali na narudžbenici stoji datum do kojega trebate živjeti s neizvjesnošću.
Tada počinje raspitivanje o privatnim poliklinikama. Ondje se možda može znatno prije. Samo treba platiti.
Kako da se čovjek ne zapita što zapravo plaća svojim osiguranjem kada se izlaz iz čekanja pojavi tek uz privatni cjenik?
Nije svaki pregled hitan i nije svako čekanje medicinski neprihvatljivo. Ali upravo zato netko mora procijeniti stanje pacijenta, a ne samo pročitati prvi slobodan datum na ekranu.
Kako smo prihvatili da zdravstveno osiguranje imamo, uputnicu imamo, a pravodobnu obradu pokušavamo kupiti vlastitim novcem?
Kao da smo se privatnoj praksi predali bez ispaljenog metka. Naviknuli smo tražiti cijene pregleda i računati koliko možemo izdvojiti. Umjesto da pitamo kako ćemo potrebnu skrb ostvariti kroz osiguranje, pitamo gdje je možemo platiti.
Najopasnije je što je takav slijed postao gotovo običan: uputnica, predug termin, privatni cjenik.
Ako nas osiguranje u trenutku bolesti dovodi do pitanja koliko imamo ušteđevine, nešto je ozbiljno zakazalo.
Naš novac već ide u zdravstvo
Zdravstvo se financira našim doprinosima i javnim novcem. To nije dar države građanima. To je zajednički novac namijenjen tome da dobijemo potrebnu pomoć kada se razbolimo.
Prema financijskom planu za 2026., ukupni prihodi HZZO-a planirani su na približno 7,07 milijardi eura. Za bolničku zdravstvenu zaštitu predviđeno je oko 2,98 milijardi eura, a za primarnu oko 1,03 milijarde eura. Riječ je o planiranim godišnjim iznosima, a ne već ostvarenoj potrošnji.
Iza tih milijardi stoje rad, plaće, doprinosi i javna sredstva. Stoje ljudi koji sustav financiraju upravo zato da u bolesti ne bi morali sami kupovati svaki sljedeći korak do dijagnoze.
Previše našeg novca ulazi u zdravstveni sustav da bismo višemjesečno čekanje i dodatno privatno plaćanje prihvaćali bez pitanja, bez objašnjenja i bez odgovornosti.
Sam velik iznos ne dokazuje da je dovoljan za svaku zdravstvenu potrebu. Sustav financira skupe lijekove, operacije, intenzivnu skrb, hitnu pomoć i brojne postupke koji spašavaju život. Ali njegova složenost ne može biti trajni odgovor čovjeku koji ne uspijeva doći do potrebne obrade.
Gdje novac završava? Koliko odlazi na osoblje, lijekove, opremu, održavanje i ugovore? Što se njime postiže? Gdje godinama ostaju isti zastoji i tko je odgovoran za njihovo uklanjanje?
Ako nedostaje liječnika, gdje je plan njihova zapošljavanja i zadržavanja? Ako nedostaje osoblja, kako će raditi novi uređaji? Ako oprema postoji, koliko se koristi i što ograničava njezin rad? Ako je zastarjela, kada će biti zamijenjena?
Gdje su suvremeni uređaji potrebni našim bolnicama — i gdje su dostupni termini na tim uređajima?
Pacijentu svečano predstavljena oprema malo znači ako do pregleda ne može doći u roku koji njegova bolest dopušta. Nabaviti uređaj tek je početak. Treba osigurati stručnjake, održavanje, potrošni materijal i organiziran rad.
Građanin ne financira zdravstvo samo da bi dobio mjesto na listi čekanja. Financira ga da bi dobio zdravstvenu zaštitu.
Kada je ponuđeni termin medicinski prekasno, a privatni pregled dostupan ranije, pacijent može osjećati da ga okolnosti prisiljavaju na plaćanje. Za taj osjećaj nije potrebno dokazati da ga je netko namjerno usmjerio privatniku. Dovoljno je da kroz osiguranje ne vidi pravodobno rješenje.
Sustav ne smije dovoditi čovjeka u položaj u kojem strah za zdravlje postaje pritisak da ponovno plati.
„Nedostaje liječnika” i „liste su duge” opisuju problem. Ne rješavaju ga.
Pacijentov novčanik ne smije biti prešutno rješenje za nedostatak termina.
Posebno frustrira teško dobivanje prihvatljivog termina za uobičajene pretrage poput ultrazvuka. Ako već na tom koraku nastane višemjesečno čekanje, kako će se pravodobno završiti složenija obrada?
Pučka pravobraniteljica u izvješću za 2025. prenosi podatke Ministarstva zdravstva prema kojima je 9. siječnja 2026. čekanje na ultrazvuk dojke iznosilo 227 dana, a prosječno čekanje na prvi pregled ortodonta 331 dan. Navodi i pritužbe građana da termini prikazani na internetskim listama u praksi nisu dostupni.
Takvi podaci traže konkretan odgovor. Kada se govori o uspjehu zdravstvenog sustava, treba poslušati i čovjeka koji u ruci drži uputnicu, a pred sobom ima mjesece čekanja.
Nije jedan pregled. Bolest može otvoriti cijeli niz računa
Savjet „obavite to privatno” zvuči jednostavno dok ne pogledamo što bolest može zahtijevati.
Prvi specijalist zatraži laboratorijske nalaze i ultrazvuk. Nakon toga treba dodatno snimanje, pregled drugog specijalista, pa kontrola. Jedan nalaz određuje sljedeći korak. Bez završene obrade može se odgoditi i odluka o liječenju.
Nije dovoljno dobiti prvi pregled ako se na svaku sljedeću potrebnu pretragu ponovno čeka mjesecima. Pacijentu treba povezan put od sumnje na bolest do dijagnoze i liječenja.
Kada se čekanje ponavlja na svakom koraku, čovjek može steći osjećaj da gotovo cijelu obradu mora platiti privatno kako bi je završio na vrijeme.
Jednom plaća specijalista, zatim pretragu koju specijalist traži, potom dodatnu obradu i na kraju kontrolu. Na početku ne zna ni koliko će koraka trebati ni koliko će ga sve stajati.
Samo ste htjeli saznati što vam je. A sada razmišljate koliko još novca možete potrošiti da biste to saznali.
Ako se sve to financira privatno, računi se gomilaju upravo kada čovjek možda ne može raditi i ima manja primanja. Troši se ušteđevina, posuđuje od obitelji, odgađaju druge potrebe.
Mora li bolesna osoba biti gotovo bogataš da bi potrebnu obradu završila na vrijeme?
Umirovljenik s malom mirovinom, radnik s malom plaćom ili osoba koja živi sama često nema tu mogućnost. Njihova bolest nije manje važna zato što nemaju novca. Ali novac može odrediti koliko će brzo doći do odgovora.
Pacijent teško može mirno uspoređivati ponude kada se boji bolesti. Ne zna uvijek što može pričekati, što je nužno odmah i koliko će dodatnih postupaka trebati.
Privatnoj ustanovi svaki dodatni postupak predstavlja naplativu uslugu. Pacijentu predstavlja novi trošak koji teško može odbiti kada mu se kaže da je potreban. Zato treba jasno znati što je potrebno, zbog čega, kojim redom i koliko brzo.
Bolest ne smije postati financijski test izdržljivosti obitelji. Upravo zato zajednički financiramo zdravstveno osiguranje.
Ovdje ne govorimo samo o preventivi ili jednom pregledu radi vlastitog mira. Govorimo o bolesti, liječenju i životu.
Privatno treba biti izbor, a ne izlaz koji moramo kupiti
Nitko nije protiv privatnih poliklinika. Tko želi privatno obaviti pregled ili cijelu obradu, treba imati tu mogućnost.
Ali jedno je otići privatno jer to želite, a drugo zato što preko osiguranja ne možete dobiti pregled u roku koji odgovara vašem zdravstvenom stanju.
Izbor postoji kada imate dostupnu mogućnost kroz osiguranje pa odlučite platiti drugu. Kada je javni termin medicinski prekasno, taj je izbor ozbiljno sužen.
Ako čovjek plaća jer se boji posljedica čekanja, njegov račun nije dokaz da je zadovoljan ponudom. Možda je samo ostao bez prihvatljive alternative.
Ljudi će zbog zdravlja potrošiti ušteđevinu i odreći se drugih potreba. Ta spremnost da se snađu ne smije postati alibi za nedostupnost javne skrbi.
Onaj tko može platiti traži izlaz iz čekanja. Onaj tko nema novca ostaje na listi. Zato dostupnost pregleda nije samo pitanje organizacije, nego i pitanje jednakosti.
Privatne ustanove mogu sudjelovati i u skrbi koju financira HZZO. Pacijentu mora biti jasno ima li konkretna ustanova ugovor za konkretan postupak i dobiva li termin na uputnicu ili kao samoplatitelj.
Vlasništvo nad ordinacijom pacijentu je manje važno od toga može li potrebnu uslugu dobiti pravodobno kroz osiguranje.
Privatno zdravstvo ima svoje mjesto. Ali javno osiguranje mora imati stvarnu vrijednost upravo onda kada se razbolimo.
Liječnika nedostaje, a privatna ponuda raste: građani zaslužuju odgovore
Pacijentima se stalno govori o nedostatku liječnika. Istodobno vide privatnu ponudu pregleda koji su dostupni ranije. Zato imaju pravo pitati gdje nedostaju kapaciteti i kako se koristi ono što već postoji.
Ako isti liječnik radi u javnoj ustanovi i privatno, nova ordinacija nije stvorila još jednog stručnjaka. I dalje je riječ o istoj osobi i ograničenom broju radnih sati.
Kako se nadzire dodatni rad? Jesu li obveze prema javnoj ustanovi ispunjene? Jesu li oprema i raspoloživi termini iskorišteni? Kako se sprječava usmjeravanje pacijenata prema plaćanju?
Mogući sukob interesa posebno je osjetljiv kada liječnik privatno pruža uslugu na koju pacijenti u njegovoj javnoj ustanovi dugo čekaju.
Ako je kod istog liječnika pregled privatno dostupan prije, pacijent zaslužuje razumljivo objašnjenje zašto preko uputnice mora toliko čekati.
Tko gubi zbog dugih lista čekanja, znamo: pacijent. Ali tko na takvom stanju može zaraditi? To pitanje također zaslužuje javnu raspravu.
Dugo čekanje može povećati potražnju za privatnim pregledima. Tako problem dostupnosti javne skrbi može postati poslovna prilika na privatnom tržištu.
U zdravstvu postoje različite interesne skupine. Privatni pružatelji usluga imaju poslovne interese, zdravstveni radnici profesionalne i materijalne interese, a upravljačke i političke strukture odlučuju o novcu, ugovorima i organizaciji.
Pacijent ima pravo tražiti da se ti interesi jasno vide i nadziru. Posebno ondje gdje se preklapaju javne obveze i privatna zarada.
Interes bolesnog čovjeka neće se nužno sam probiti kroz sve druge interese. Moraju ga štititi jasna pravila, provjere i odgovornost.
Slučaj Medikol: koliko javno zdravstvo ovisi o privatnim kapacitetima?
Slučaj Medikol otvorio je važno pitanje: kako su privatni dijagnostički kapaciteti postali dugoročan oslonac sustava koji financiramo javnim novcem?
Prema odgovoru Ministarstva zdravstva koji je Večernji list objavio u veljači 2026., HZZO je Medikolu tijekom 2025. za PET/CT postupke isplatio približno 19,1 milijun eura. Ministarstvo je tada navelo da vlastite PET/CT uređaje imaju KBC Zagreb i KBC Osijek, dok se dio Medikolovih uređaja nalazi na adresama javnih bolnica.
To otvara pitanja koja nadilaze jednu polikliniku. Na temelju kojih analiza država odlučuje dugoročno kupovati usluge umjesto razvijati vlastite kapacitete? Koliki su ukupni troškovi jednog i drugog modela? Kako se provjerava isplativost? Kako se osigurava da privatni ugovorni partner ne postane zamjena za ulaganje potrebno javnim bolnicama?
U saborsku proceduru podnesen je prijedlog istražnog povjerenstva o poslovanju Medikola s HZZO-om i nadležnim tijelima, uključujući moguće propuste i nezakonitosti u ugovaranju i financiranju PET/CT usluga. Riječ je o pitanjima predloženima za istraživanje.
Medikol tvrdi da su njegovi ugovori zakoniti, da HZZO plaća izvršene pretrage po istoj cijeni kao javnim ustanovama i da te troškove ne snose pacijenti.
Pacijent tako može dobiti važnu pretragu preko HZZO-a kod privatnog pružatelja, a građani istodobno mogu opravdano propitivati je li dugoročni model financiranja najbolji za javno zdravstvo.
To što je usluga obavljena ne zatvara pitanje je li javni novac utrošen na najbolji način.
Kupnja uređaja nije jednaka trošku višegodišnjeg pružanja pretraga. Potrebni su osoblje, radiofarmaci, održavanje i drugi troškovi. Ali upravo zato javnost treba jasnu usporedbu ukupnih troškova, koristi i posljedica za razvoj javnih bolnica.
Ako suradnja s privatnikom donosi veću dostupnost i opravdanu uštedu, neka to pokažu podaci. Ako stvara dugoročnu ovisnost i slabi javne kapacitete, treba utvrditi tko je takve odluke donosio i zašto.
Poslovni interes ugovornog partnera ne smije određivati granice razvoja javne bolnice.
Slučaj Medikol važan je zato što pokazuje koliko je nužno pratiti veze između javnog financiranja, privatnih kapaciteta i odluka o bolničkoj opremi. Tvrdnje o pogodovanju i šteti treba istražiti kroz dokumente i odgovornost konkretnih donositelja odluka.
Građani trebaju znati što dobivaju za svoj novac i razvija li se sustav u njihovu korist.
Nedostatak zaposlenih treba rješavati, organizaciju provjeravati, a moguće sukobe interesa nadzirati. Odgovornost pripada upravama ustanova, HZZO-u i onima koji organiziraju zdravstveni sustav.
Ne može nestati između njihovih nadležnosti dok pacijent skuplja novac za pregled.
Tražiti svoja prava nije nepristojnost
I pacijenti trebaju tražiti svoja prava i ne ustručavati se koristiti dostupne postupke zaštite.
Ali trebamo se zapitati i što smo mi prihvatili kao normalno.
Koliko puta smo čuli „otiđi privatno” i odmah počeli tražiti novac? Koliko puta smo unaprijed odustali od pitanja može li se pregled ostvariti kroz osiguranje? Koliko puta smo dug termin prepričali kao još jednu neugodnost s kojom se ništa ne može?
Čovjek koji je platio kako bi zaštitio zdravlje nije kriv za slabosti sustava. Ali kada svi takvo plaćanje prihvatimo kao normalan nastavak uputnice, slabi pritisak da se problem riješi.
Jedan potroši ušteđevinu, drugi posudi, treći odustane. Svako pojedinačno snalaženje može prikriti još jedan slučaj nedostupne skrbi.
Privatni račun može riješiti problem jednog pacijenta. Ne rješava razlog zbog kojega je taj pacijent morao platiti.
Najviše zabrinjava rečenica: „Što ćeš, tako je to.”
Ta rečenica ne skraćuje listu. Ne štiti sljedećeg pacijenta. Ne pomaže čovjeku koji nema novca.
Razumljivo je da bolesna osoba nema snage voditi administrativnu borbu. Zato odgovornost za nedostupnu skrb ne pripada pacijentu. Ipak, oni koji mogu pitati, pisati i tražiti odgovor ne bi trebali vlastitu šutnju pretvoriti u naviku.
Pitati smijete li čekati, tražiti procjenu prioriteta, pisani odgovor ili podnijeti prigovor nije traženje povlastice. To je zauzimanje za vlastito zdravlje.
Ne treba vrijeđati zdravstvene djelatnike. Treba biti jasan, pristojan i uporan. Ako prvi odgovor glasi „termina nema”, pitajte što je sljedeći korak i tko vam može pomoći da obradu ostvarite preko HZZO-a.
Prestanimo potrebnu zdravstvenu zaštitu doživljavati kao uslugu zbog koje nekome smetamo. Sustav financiramo upravo da bi nam tu zaštitu pružio.
Prvi slobodan datum u sustavu nije isto što i medicinska procjena koliko vaše stanje može čekati. Tu treba započeti.
NEMATE NOVCA, A PREGLED JE POTREBAN RANIJE? POSTUPITE OVIM REDOM
Cilj je ostvariti potrebnu obradu preko HZZO-a, bez plaćanja pune privatne cijene.
1. Pitajte liječnika možete li čekati ponuđeni termin.
Pokažite mu datum i recite: „Je li za moje stanje prihvatljivo toliko čekati?” Ako nije, zatražite da u nalazu i dokumentaciji uz uputnicu jasno obrazloži potrebu za ranijom obradom i, kada je moguće, preporučeni rok. Priložite postojeće specijalističke nalaze.
Ako trebate više pretraga, pitajte koju treba obaviti prvu i koja je nužna za odluku o liječenju. Za KBC Split zamolite liječnika obiteljske medicine da provjeri i prioritetne termine. Za određene postupke njih mogu rezervirati samo liječnici primarne zdravstvene zaštite.
2. Bolnici pošaljite dokumentaciju i tražite procjenu prioriteta.
Priložite nalaz koji obrazlaže raniju obradu i potvrdu ponuđenog termina. Zatražite da nadležni liječnik procijeni potrebu za ranijim pregledom. Jasno navedite da tražite obradu preko HZZO-a.
Za postupke koje naručuje centralno naručivanje KBC-a Split adresa je cnarucivanje@kbsplit.hr. Za neke druge preglede naručuje izravno klinika; kontakti su na službenoj stranici za naručivanje. Firule su lokacija KBC-a Split.
3. Ako nema odgovarajućeg termina, tražite drugu ugovornu ustanovu.
Zamolite ordinaciju obiteljske medicine da pomogne provjeriti dostupnost drugdje. Termine je moguće provjeravati kroz e-naručivanje i službene liste CEZIH-a, uz potvrdu ustanove. Kada prihvatite novi termin, otkažite prethodni.
Pregled možete ostvariti i u privatnoj ustanovi ako za konkretan postupak ima ugovor s HZZO-om i nudi termin na uputnicu. Prije prihvaćanja termina to izričito provjerite.
4. Ako rješenja nema, uključite HZZO pisanim zahtjevom.
Nadležnom područnom uredu dostavite podatke o uputnici, liječnički nalaz, ponuđeni datum i odgovor bolnice, ako ste ga dobili. Tražite pomoć u ostvarivanju obrade kroz ugovornu mrežu i pisani odgovor.
Možete napisati: „Osiguranik sam HZZO-a. Prema priloženom nalazu potrebna mi je obrada u roku ______, a ponuđen mi je termin ______. Nemam mogućnost financirati privatni pregled. Ne tražim naknadni povrat troškova, nego pomoć u osiguravanju potrebne obrade preko HZZO-a.”
5. Podnesite prigovor ako zahtjev ostane neriješen.
Za KBC Split adresa ravnateljstva je office@kbsplit.hr. Priložite dokumentaciju i prethodnu prepisku te zatražite provjeru postupanja.
Ravnateljstvo mora postupiti po pritužbi i obavijestiti vas o poduzetim mjerama najkasnije u osam dana. To je rok za obavijest o postupanju, a ne jamstvo pregleda u osam dana.
Za dodatnu zaštitu prava obratite se Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata Splitsko-dalmatinske županije na prava.pacijenti@dalmacija.hr. Sačuvajte zahtjeve, potvrde predaje i odgovore.
Medicinski obrazložena žurnost omogućuje procjenu prioriteta, ali ne jamči automatski određeni termin. Eventualna zakonska participacija ovisi o usluzi, oslobođenju i dopunskom osiguranju; ona nije isto što i puna privatna cijena pregleda.
Ako se stanje pogoršava, ponovno se javite liječniku. Kod neposredne opasnosti za život i zdravlje odmah tražite hitnu pomoć — ne čekajte termine ni odgovore na dopise.
„Platite pa tražite povrat” ne rješava problem
Pacijentu bez novca ne pomaže savjet da najprije plati privatnu obradu, a poslije pokuša dobiti povrat. On nema čime platiti unaprijed.
Nedostupan termin također nije automatsko odobrenje da pregled platite kod bilo kojeg privatnika i račun pošaljete HZZO-u. Zdravstvena zaštita kod neugovornog privatnog pružatelja u pravilu se plaća u cijelosti. Za potvrđeni hitni slučaj postoji mogućnost povrata pod propisanim uvjetima, uz odluku liječničkog povjerenstva i ograničenje priznatog iznosa.
Zato se ne treba oslanjati na usmeno obećanje da će novac sigurno biti vraćen.
Pacijent nije banka zdravstvenog sustava. Nije razumno očekivati da svojim novcem premosti nedostupnost skrbi, a zatim preuzme rizik hoće li mu trošak biti priznat.
Posebno je neprihvatljivo da čovjek mora birati između plaćanja pregleda i podmirivanja osnovnih životnih troškova.
Pacijentu treba dostupna obrada, a ne financijski rizik u trenutku bolesti.
Pravo koje možete ostvariti samo ako najprije imate dovoljno novca ne štiti jednako sve osiguranike. Upravo zato rješenje treba tražiti prije nego što pacijent bude prisiljen otvoriti novčanik.
„Termina nema” mora biti početak traženja rješenja
Opisani koraci mogu pomoći da se potreba razmotri i pronađe dostupna obrada. Ne jamče da će termin biti osiguran u preporučenom roku. Upravo je taj raskorak između medicinske potrebe i dostupnosti skrbi problem za koji sustav mora preuzeti odgovornost.
Bolesnom čovjeku ne bi trebalo trebati znanje zdravstvene administracije da bi došao do dijagnoze. Trebao bi imati jasan put od prvog pregleda do potrebne obrade i liječenja.
Ne može sva odgovornost završiti na pacijentu: zovi druge bolnice, traži drugi grad, šalji dopise, piši prigovore, provjeravaj termine. Posebno kada govorimo o starijim osobama, teško bolesnim ljudima i onima koji se jedva snalaze u administraciji.
Traženje prava važno je. Ali organiziranje zdravstvene zaštite posao je onih koji upravljaju sustavom i raspolažu našim novcem.
Pacijent se mora snaći. Sustav se mora promijeniti. Ne smijemo prvu rečenicu koristiti da bismo zaboravili drugu.
U zdravstvo ulažemo zajednički novac kako bolest ne bi financijski slomila pojedinca i njegovu obitelj. Zato dodatno plaćanje ne smijemo prihvatiti kao prirodan nastavak uputnice.
Milijarde u financijskim planovima moraju se pretvoriti u dostupne preglede, završenu dijagnostiku i pravodobno liječenje. Građanin treba vidjeti što dobiva za novac kojim sustav financira.
Ako se čekanje skraćuje, treba pokazati koliko. Ako nedostaje osoblja, treba pokazati plan. Ako dodatni novac nije donio veću dostupnost, treba objasniti što je njime ostvareno.
A mi trebamo prestati govoriti da je normalno ono što nam šteti.
Normalno nije mjesecima živjeti u strahu bez jasne procjene možemo li čekati. Normalno nije posuđivati za medicinski potrebnu obradu dok financiramo osiguranje. Normalno nije odustati od pitanja samo zato što smo navikli da odgovor neće biti dobar.
Sljedeći put kada čujete „termina nema”, prije pitanja „koliko košta privatno?” postavite još jedno: „Kako ćete mi pomoći da ovaj pregled ostvarim kroz osiguranje koje već plaćam?”
To pitanje ne jamči brz termin. Ali traži da odgovornost ostane ondje gdje pripada.
Privatna medicina treba biti izbor. Zdravstveno osiguranje mora imati smisla upravo kada se razbolimo.
Jer ako je novac za zdravstvo obvezan, odgovornost za dostupnost skrbi ne može biti dobrovoljna.
Komentar: Brejanski list
Izvori podataka: Hrvatski sabor — financijski plan za 2026.; Pučka pravobraniteljica — Pravo na zdravlje 2025.; Večernji list — PET/CT i isplate Medikolu; prijedlog istražnog povjerenstva; očitovanje Medikola; HZZO — troškovi neugovorne zdravstvene zaštite.